Mostarski pjesnik-skojevac koji je predvidio svoju pogibiju: Velimir Veljko Kovačević (1919-1941), jedna pjesma

MOJA PJESMA

Na obrazu mome izdahnula tuga

i rumenu baklju u srce sam zabo

sestro,

sestro, – zar nije sramotno, ropski kad se živi!

Zato ne ridaj,

zato ne plači

sjutra

kada padnem

nije važno – 100-ti ili prvi.

Sejo!

Ne oblači tamnu haljinu

već bijelu – kao proljeće;

zakiti se kasnim jorgovanom

i susjetci našoj kaži

da sam pao. –

Uberi ružu rumenu

iz njena vrta

i onda

jednog dana kasne jeseni, –

kad mre tiho čovjek i cvijeće,

ti se ponosi:

što si imala brata,

koji je samo znao

za novo, mlado proljeće.

Oče!

Ja znam tvoje teške rane

ali tada – ne kuni:

što novce zarađivo nisam

niti bio ko ostali dobri ljudi –

oprosti!

što te nisam zamjenjivo

pod stare dane…

U srce sam zabo rumenu buktinju,

u mislima izvezo

proljeće!

Pa zato ni ruke mlade ne žalim dati

ni oči ove smeđe

(za koje djevojke kažu

da su tužne i sanjive)

za planetu novu

i ljude

na njoj što će –

da vole

i žive.

O autoru:

Velimir Veljko Kovačević (1919. Lukavac – 1941. Mostar), aktivista. Rođen u Lukavcu kod Nevesinja. Od ranog djetinjstva živio i školovao se u Mostaru. Učitelj, pjesnik. Predratni član SKOJ-a. Njegove revolucionarne pjesme, pisane uoči rata, čitane su na sastancima mostarskih skojevaca i bile su jako popularne. Uhapšen od ustaša prilikom masovnih hapšenja Srba i ubijen 2. avgusta 1941.

Velimir je zajedno sa svojim drugom, kasnije poznatim slikarom-konzervatorom i pjesnikom, Svetislavom Mandićem (1921-2003) izdao zbirku pjesama “Dvojica” 1940. godine. U jednoj pjesmi, napisanoj u poznim godinama, Sveta se obraća svom drugu:

“Naći će se tu pitomi i hrabri Velimir Kovačević,
u odelu kupljenom od prve učiteljske plate.
Za njim su čeznule osmoškolke,
a on voleo neku frizerku.
Da je preživeo taj grozni juli
postao bi gorski general,
a posle, bio bi pesnik prvoga reda,
kakav Eliot, Popa i drugi venconošci!”