Marko Zovko: Biografija ili istorija

Jedan od prvih hercegovačkih revolucionera i skojevaca dijeli svoja sjećanja sa Mišom Marićem za mostarsku “Slobodu”.

Marko Zovko govori fino, ali govori teško. Pravi pauze kao da skuplja snagu za svaku novu rečenicu, za svako novo sjećanje. Kazivanja ilustruje gestom, voli da se nasmije i taj njegov smijeh plijeni. Ne voli da se prekida dok govori. Misao prati sigurno, potkrepljuje je čestim detaljima, na prvi pogled nepotrebnim, ali bez kojeg bi svaka reminescencija kasnije izgledala nepotpuna. Sjećanja doživljava i u njegovim očima se, kao na malim plavim ekranima, projektuje čas tuga, čas neka davna sreća. Onda opet zastane u govoru, miruje zagledan negdje kroz prozor u jedan dug i pošten život, neobičan i velik po svemu.

To kada skuplja snagu, to je zbog njegovih skorih 80 godina putovanja svijetom. To je zbog vremena provedenog u kazamatima Franje Josifa, Kraljevine Jugoslavije, NDH. Jer ni jedan od pomenutih nije propustio priliku da izmjesti iz života ovog 80-godišnjeg hercegovačkog revolucionara. O tom životu govori:

Hercegovac na rođenju SKOJ-a

– U najmlađim danima čuvao sam koze u rodnom kraju kod Lištice. Može se reći od osme godine kada sam pošao u školu pa do dvanaeste kada sam završio, čuvao sam koze i usput išao u školu. Ili sam išao u gimnaziju i tu sam već bio panslavista. Pa sam sudjelovao u Prvom ratu tri godine, vratio se kući u Hercegovinu, preko Zagreba. U Zagrebu sam našao pokojnog Antu Ramljaka – Tunu, koji mi je bio kolega od prvog razreda gimnazije, pa smo zajedno krenuli kući. Došli smo ovamo, i kada je bio kraj Austrije, pomagali da se osnivaju Narodna vijeća. Ja na Lištici, on na Posušju. Onda smo krenuli za Zagreb, upisali se tamo na sveučilište, na prava obojica, pa smo poslije toga malo šetali. Išli u Beograd. To je bilo 1918. godine. Već početkom ‘19. počeli smo se malo više politički interesirati. Bio je jedan Klub socijaldemokrata-intelektualaca pri Socijaldemokratskoj stranci. U februaru 19. počele su pripreme da se taj Klub odvoji od stranke. A u ljeto su počele pripreme za sveukupni Jugoslavenski kongres omladine. To su sazvali Ljubo Leontić i Niko Bartulović. Oni su, naime, htjeli da naprave neku prekretnicu među omladinom, jer su vidjeli da omladina kreće nalijevo, pa su htjeli žednu da je prevedu preko vode, da im “prodaju” neki nacionalni socijalizam. A u aprilu je već došlo do osnutka Partije i omladina je vidjela gdje je njeno mjesto. Zato je upućen poziv lijevoj orijentisanoj omladini da u što većem boju prisustvuje kongresu. Poziv su potpisala dva Hercegovca, Milan Krešić i Tune Ramljak. Kongres je trebao da se održi 9. oktobra, ali su ga pokušali odgoditi. A mi smo nastojali da se održi po svaku cijenu. I Kongres je počeo. Mijenjali su se govornici, i mi smo vidjeli da od toga hljeba nema pogače. Napustili smo Kongres i krenuli da održimo jednu posebnu konferenciju lijeve omladine. To je bilo 10. oktobra oko 7 sati naveče. Došli smo u sindikalne prostorije tipografa. Cijeli dan smo raspravljali i jedna posebna komisija je donijela zaključke. Na kraju su ti zaključci pročitani i usvojeni. I to je bilo osnivanje SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Osim mene od Hercegovaca su prisustvovali osnivanju SKOJ-a Milan Krešić, Tune Ramljak, Milivoj Sentić, Luka Šimović, Nika Milićević… Ja sam uskoro postao prvi sekretar Kluba studenata komunista Zagrebačkog sveučilišta. Par tjedana kasnije preuzeo sam i dužnost Pokrajinskog sekretara SKOJ-a, jer je moj prethodnik obolio. A u Partiju sam primljen u decembru 1919. godine…

Sa Mošom Pijade u Austriju

– Hoćete da vam ispričam kako sam 1924. proveo Mošu Pijade* preko granice. Dobro… Bilo je to u jesen, u oktobru, čini mi se. Idem ja Ilicom, vidim prema meni idu Krndelj** i Horvatin. Kaže Krndelj: “Baš tebe tražimo. Moša je došao, bježi iz Beograda, hoće da ga uhapse. Bi li ti njega mogao prevesti preko granice?” Ja sam imao neke veze na granici i kažem da mogu. Odmah smo našli Mošu, a ja sam Mošu poznavao od prije. Krenemo odmah naveče, sjednemo na vlak i vozili smo se do Hormoža. Od Hormoža vlak ne ide dalje, pa smo išli pješice jedno 10-15 kilometara. Putem smo pričali o koječemu, a onda me Moša upita: “Jesi li ti siguran da me bez pasoša možeš prevesti preko granice?” Ja mu kažem da se ništa ne brine. I tako smo došli do Gornje Radgone. Tamo u Gornjoj Radgoni ja sam imao poznatog šefa carinarnice. Vlak je bio već formiran pa kažem Moši da sjedne a ja ću malo do šefa. Onda šef pođe sa jednim žandarom da kontrolira vlak, a ja s njima. Uđemo u kupe gdje sjedi Moša i vidim njemu malo nelagodno. Valjda je, kada me ugledao sa šefom i žandarmom, pomislio da su me uhapsili. Ja mu u prolazu kažem da je sve u redu i da ne brine. Poslije toga odem do austrijskog oficira i kažem mu da u Mureku, u Austriji imamo poznatih pa da nas pusti da siđemo jedno dva dana. A iz vlaka se nije smjelo silaziti. Oficir kaže: “Molim bitešen, bitešen!” Vratim se i to saopštim Moši, a on se smije. Pitam ga što se smije a on kaže: “Smijem se kako si ti sa ovim Švabom hercegovačkim akcentom govorio.” Moša je poslije ostao u Austriji a ja sam se vratio u Zagreb. I nikad ga više nisam vidio, nikad sreo. On se ubrzo vratio odozgo i otišao na robiju do ‘39. godine. Poslije oslobođenja nije bilo prigode da se sretnemo, a i ja se nisam nadao da će on tako brzo umrijeti, inače bih otišao da ga posjetim i da malo porazgovaramo.

***

Ovo su samo dva fragmenta i vjerujem da mogu poslužiti kao ilustracija življenja Marka Zovke, 80-godišnjaka i revolucionara rođenog u selu Oklaji kod Lištice. A na svakoj stranici njegove bogate biografije između niške kaznione, ogulinskog i zagrebačkog zatvora i Jasenovca, napisani su redovi koji imaju mjesto na stranicama naše istorije. On je, sa svojih skorih 80 godina i svim što je za tih godina uradio, njen živi, njen svijetli dio na koji i Hercegovina može biti s pravom ponosna.

Sjećanja ima previše da bi se smjestila u nekoliko novinskih stubaca. Ima ih previše i za jedan dugi ljudski vijek i ima ih dovoljno za svjedočanstvo o jednom vremenu u kojem su samo najhrabriji i najpošteniji mogli istrajati.

A Marko Zovko je istrajao.

I to je još jedan veliki ljudski prilog Hercegovini, ovoj zemlji i narodu, koji zna da cijeni.

Mišo Marić

* Moša Pijade (1890-1957) – slikar, novinar, istaknuti revolucionar, rođen u Beogradu u porodici sefardskih Jevreja. Član Komunističke partije od 1920, i Centralnog komiteta od 1921. godine. U Kraljevini Jugoslaviji proveo je 14 godina na robiji. U zatvoru je radio na prevodima klasika marksizma i organizovanju “škola” za komuniste. Tokom narodnooslobodilačkog rata bio je u partizanima, poznat pod pseudonimom čiča Janko. Učestvovao je u stvaranju odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a i prvog Ustava FNRJ. Osnivač i prvi saradnik novinske agencije TANJUG 1943. godine. Poslije Drugog svjetskog rata bio je visoki državni i partijski funkcioner.

** Ivan Krndelj (1988-1941), radnički tribun i političar, rođen u selu Blizanci kod Čitluka. Član KPJ od osnivanja 1920. godine, poslije i Centralnog komiteta. Jedno vrijeme proveo u Moskvi i Beču. Po povratku u zemlju, 1939. godine, uhapšen je i interniran u Lepoglavu, odakle je pušten, pa ponovo uhapšen krajem marta 1941. godine i interniran u logor Kerestinec. Nakon neuspjelog bijega veće grupe zatvorenika ustaše su ga streljale na Dotrščini 17. jula 1941. godine.

Izvor: digitalni arhiv B. Vučine.