Ćamil Sijarić: Groblje heroja

Iz stare štampe: književnik Ćamil Sijarić o Partizanskom spomen-groblju u Mostaru, gdje “se s kapom u ruci stoji”.

Ima jedna pjesma jednog pjesnika:
"... Milione j' progutala tama,
Crna tama mnogih tisućleća,
Niko ih se više i ne seća,
Al' ponekom i sad gori sveća,
Il' je sveća, il' je ime svetlo,
Il' su dela koja se ne gase
Pa redove nedoglednog groblja
Svojom zrakom krase."

Djela ovih koji ovdje leže nikad se neće ugasiti. A ovo ovdje je groblje boraca Mostara – onih što su pali za svoj Mostar, i zemlju svoju, ovu hercegovačku, i onu drugu – svu našu zemlju. Stojim nasred groblja, među bezbroj humki, među bezbroj imena, i čitam ih: Vučetić Milivoje, Velagić Omer, Toholj Zagorka, Vrgorac Dževad*, Sudar Žarko. I svi mladi. Po dvadeset i koju godinu. Život kratak! Ali ko za slobodu umire, dugo je živio! To su godine kad se momci i djevojke vole, ali oni nisu stigli da se vole – umrli su za drugu ljubav, za onu što se zove svoja zemlja i sad su svi tu: do druga drug, do brata brat, do borca borac – a sve mladost! Stoga ovo groblje nikad ne može ostariti, ono kao i da nije groblje, nego dio Mostara – njegov mladi dio, nego dio Hercegovine – njen najviši dio, nego hram antički – ne za obične, nego za heroje.

Tišina je – kao što tišina i jeste svuda gdje su svetišta. S kapom u ruci tu se stoji, a ima i gdje i pred čim stati, jer ovo je jedna od najvećih i najljepših grobnica, a oni što u njoj leže heroji su. Na najljepše su mjestu u Mostaru, na brijegu koji se zove Bijeli brijeg. Kad bi mrtvi mogli da gledaju, vidjeli bi odavde cio svoj Mostar. I gotovo cio Mostar vidi ovu grobnicu svojih boraca. Pa su tako jedni uz druge: oni – mrtvi, i njihov grad. I da bi bili još bliži – u grobove ovih boraca uzidane su ploče sa njihovih kuća – kako bi, u ovom svom posljednjem odmorištu, bili kao u svojim kućama!

Hodam između bezbrojnih redova njihovih vječnih kuća i čitam: Vasić Predrag – rođen 1914, poginuo četredeset prve, Ševa Ahmet – rođen 1919, poginuo četrdeset druge; Šahinagić Rašid – poginuo četrdeset pete, Vejzović Rasim – četrdeset pete, Štern Leo – četrdeset druge, Stajić Ljubo – četrdeset i četvrte, Sudar Jovo, Branko i Vlado, Pavlović Avdija, Pavlović Savo**, Pajević Selim, Srna Ranko, Vuković Drago, Rade i Mladen, (nečitko), Džinović Fatima, Brkić Fatima, Fejić Samija, Karačić Zdenka.

A tamo preko njihovih humki puca vidik; to tamo su planine, brda, daljine, a sve kao da je sraslo s ovim grobljem, i ovo groblje sraslo s planinama: sa bijelim kamenom, sa zelenilom, sa vidikom – sa Hercegovinom. Ovo groblje i jest Hercegovina, to jest dio njen – njoj sličan, jer i samo je od kamena – pa kamenito, jer i samo je trajno – pa vjekovito, jer i samo je kao gora, kao planina, kao visina, kao kanjon Neretve, kao vode Neretve, kao grad Mostar – kao sva zemlja, ova kamenita i lomovita – zemlja Hercegovina! I sve što je u njoj, u malom je i u ovom groblju. Stoga ono i ne liči na groblje, nego na knjigu starostavnu, u kojoj su borci – ne tankim perom i ne mastilom, nego svojim životima ispisali priču o sebi, a za one koji će doći. Svoju su knjigu završili – i ja, sa nadgrobnih ploča kao sa stranica, čitam: Rizikalo Alica – obješen 15. jula 1943, Palavestra Predrag – obješen 15. jula 1943. Obojica u isti dan, obojica u isti čas. Vješala su im stajala na sred grada – da se grad prepadne; ali toga dana niko tuda nije prošao. I to je mjesto bilo pusto, bila su na njemu dva mrtva tijela i dželat. Sunčano i svijetlo lice Mostara grčilo se od bola, ali i gordost u njemu rasla i postajala tvrda kao kamen u ovom groblju njegovih boraca. Vuković Zlatka – to je majka poginula je četrdeset prve, Vuković Radojka – to je njena kćerka, poginula četrdeset četvrte, Šimić Neda – četrdeset druge, Samardžić Ines*** – pred kraj rata i tako redom, i tako bez kraja, godina do godine, humka do humke, ime do imena…

Koliko je među njima bilo roditelja – očeva, koliko majki koje su sanjale o ženidbi sina, o udaji kćerke, pa ih neoženile i neudale nego na vojnu dale; na golemu svadbu na kojoj su bili – ženik do ženika, junak do junaka, ruka do puške, puška do srca, a preko svega ljubav za svoj grad; ljubavlju su se za svoj Mostar i otrovali, i u toj ljubavi za njega pali. Koliko je među njima bilo đaka – koliko ostalo zatvorenih knjiga, ostao svijet cio, nepročitan, otao večernji ljubavni šapat nedošaptan, ostao na Neretvi sjaj mjeseca, ostala djevojka voljena, ostao momak voljeni.

Heroji su. A mladi, kao kakva mlada zelena gora. Sloboda ljudska strašan je krvnik – i ako je hoćeš, moraš zenicu očnu za nju da daš. A zenica očna svakoga grada, svake zemlje i svakog naroda – mladost je njihova! I ako ti to uzme, šta ti je ostalo?! A sloboda to traži: da na drugi tas vage mladost položiš. Jer drugog pazara sa njom nema! Jer okrutna i nemilosrdna je – životna je, velika je i veličanstvena je, zato joj i jeste ime sloboda. Za nju su pali, za nju i jesu tu na mramorju: Živko, S… (nečitko), Omer, Savo, Dejan, Alija, Rudolf, Halil, Darinka, Ze… (nečitko), Emina, Sofija… dođu na groblje i mladi i stari i čitaju imena; čitaju ih kao pogledom iz knjige, kao knjigu cijelu, i više kao da nisu tu na groblju nego na vrhu istorije – sa koje se vidi sve: tu pred očima Mostar, i tamo dalje zemlja sva. Ovaj spomenik i jeste kao grad, i jeste kao zemlja sva, međaša tu i nema koji bi ih dijelio, i nema ga ni u srcima. Stoga on i nije izvan Mostara nego u Mostaru – tu među živima, i sa živima!

Ćamil Sijarić, “Sloboda”

* Ime borca je Dževad Vrgora. ** Postoji ime Pavlović Ljubo. *** zabilježena kao Samardžić Ives.

PRILOG:

Članak Ćamila Sijarića objavljen u mostarskom listu “Sloboda”.