Adila Fejić: Majka iz ulice sinova

Sa Adilom Fejić, partizanskom majkom koja je izgubila petero djece u NOB-u, Mišo Marić se sreo ‘72. po novinarskom zadatku, i još mnogo puta kasnije, jer bi je posjećivao bar svakog 14. februara. Adila je inspiracija za stihove iz čuvene pjesme Mostarskih kiša “Mostarska majka”.

Praunuk Dragan, jedna divna momčina od tri godine, susreo nas je na dvorištu. Godine pokazao je prstima, nije bio bš raspoložen za duže razgovore. I poveo nas pod nastrešnicu. Tu, u pletenoj stolici, sa šamijom ispod koje su provirivale sijede vlasi, sa velikim toplim očima i nekim novinama ispred sebe, dočekala nas je starica. Bila je to jedna sitna starica koja nam je pružila malu ruku, ponudila da sjednemo i nije joj bilo jasno zašto smo došli, no ona nije ni pitala, nju su vjerovatno tako odgajali da lijepo primi gosta, a kad dođe vrijeme na gostu je da kaže zašto je tu. Ali kako reći i kako početi razgovor sa Adilom Fejić, u ovoj kući pod brojem 35 i u ovoj ulici koja je nazvana po njenim sinovima. Nije jednostavno reći: Starice, ili reći majko, ili reći neno, hoćete li da nam pričate o svoja četiri sina kojih više nema, i o svojoj ćerki Samiji koje više nema, o svoja dva brata kojih više nema, jer to je poziv na tugu koja je uvijek prisutna, to je poziv na suze koje ne presahnjuju, to je poziv na bol kojeg niko nema pravo buditi u njemu. Zato sam je zamolio da mi priča o djetinstvu, da mi jednostavno nešto kaže o životu. A ona je rekla:

– Djetinjstvo je davno bilo i slabo ga se sjećam. A rat, sve je to rat donio. Bila je puna kuća, a sve je jedan po jedan išao, a ja sam ostajala sama, i onda su dolazili da me uhapse, pa me vodili u policiju. Bio je neki Herenčić koji je bio glavni u policiji. Jednom sam prenoćila u zatvoru, a sutra su me vodili u Liska ulicu gdje je bio ustaški Glavni stan. Onaj koji me sprovodio reče: „ja ću ići naprijed, a ti Adila iza mene“ – falan da ne bi ljudi vidjeli kako me vode. A mene nije bilo sramota, šta bi se ja imala stiditi – niti sam ubila, niti sam ukrala, a i djeca su bila poštena. Tamo, kod Herenčića, sjedio je u uniformi i sin nekog učitelja Jahića. On me ispitivao i samo se smješkao. Pitao me imam li djece i gdje su, a ja njemu odgovorim da imam, neka su majci živa i zdrava, a to gdje su, to ne znam, nisu oni mali da ih ja pratim. Pitaju me za moga Džemala, on je bio najstariji, pitaju za Šefku, pitaju za Esada i najmlađeg Ešrefa, imao je tada 17-18 godina, a ja im velim da je otišao u promidžbu da nabavi žito, pa negdje zastao i nije se vratio. Oni mi onda kažu da prijavim ako mi dođu sinovi, pa ako nisu krivi da će ih pustiti, ako su malo krivi da će na robiju, a ako su puno krivi da će ih strijeljati. A ja se vraćam kući u kojoj moj Džemal sjedi zaključan i niko osim mene i njega ne zna da je tu. Tako su oni uvijek dolazili i odlazili, gore je bio prozor koji smo zazidali, bio je uvijek otvoren pa ako ih policija potraži oni su bježali. To je bio rat i nije bilo lako. Ja sam bila sama, muž Muhamed mi je umro još 1925. a djever mi je pomogao da podignem djecu. Imala sam četiri sina i dvije kćeri, a ostala je samo ova Mersa koja sada sprema kafu.

Šefku su mi iz sna odveli, nisu lupali, preskočili zid i odveli ga. To je bilo kad je bio atentat na Jevđevića, i više se nije vratio. Išla sam da ga vidim u Zeleniku, u talijanski zatvor, nakuvala nešto i ponijela mu.

Ešref mi je poginuo 1943. kod Jablanice u borbi.

Najstariji Džemal kod Ostrošca.

Esad mi je poginuo na sred Čapljine.

Samiju su odveli u Jasenovac i ni ona se nije vratila. Njene dvije unuke su žive, Ita i Vesna Krajina. Vesna je moje unuče i udata je za onogo glumca Ljubu Tadića. Dolazio je da me posjeti i kad su zadnji put snimali nešto oko Mostara. Posjete me, inače, iz Saveza boraca, a i ja sam prije išla u banje u Teslić i na Ilidžu, samo sada više ne mogu. Ostarilo se. I sve bi bilo dobro da je neko od mojih sinova ostao, ali šta možeš, opet se živi i u zemlju se na silu ne može. To što pitaš odem li na Partizanski spomenik – ne odem. Daleko je otići za moje godine i teško je otići. Ovako ja sa ovim praunučetom provodim dane.

Priča starica i baršun njenih očiju puni se sjetom, sjetom bez suza, ali mi se tužno čini da negdje u njoj traje jedan gorak i dug materinski jecaj. Ona ga ne pokazuje, ona sjeda unuče u krilo i miluje istim onim rukama i istim onim pokretima koji su ostali iz vemena kada ih je majka Adila milovala šestoro.

Danas je ostala samo kćer Mersa. I dok ona posluje u kući, starica Adila Fejić tužno odmahuje glavom i kaže:

Svašta sam ti ja pretrpila kako je puška pukla – pa do sad. Ali opet se živi, ne može se silom u zemlju otići.

Mišo Marić

PRILOZI:

Djeca Adile Fejić, pali borci Mostara:

“Mostarska majka”, pjevaju “Mostarske kiše”. Tekst: Mišo Marić, muzika: Josip Sliško.