Tiha invazija: kako biljke mijenjaju izgled Partizanskog spomen-groblja u Mostaru
naučni rad
Partizansko spomen-groblje u Mostaru predstavlja Bogdanovićevu jedinstvenu pejzažno-arhitektonsku cjelinu u kojoj su spomenik i vegetacija oblikovani u duhu mediteranskog pejzaža za čiji je izgled zaslužan ing. Dževad Golubić. Okosnicu vegetacije čini autohtona dendroflora, oplemenjena čempresima (Cupressus sempervirens L.) i alepskim borovima (Pinus halepensis L.), dok je padine pokrivalo mediteransko bilje: ruzmarin (Rosmarinus officinalis L.), lavandin (Lavandula × hybrida), santolina (Santolina chamaecyparissus L. i Santolina virens Mill.) i kadulja (Salvia officinalis L.).[1] Prostor je obuhvatao travnjake, cvjetne površine i park-šumu, uz 17 cvjetnih ostrva zasađenih sezonskim vrstama: kadificama (Tagetes patula L.), ukrasnim kaduljama (Salvia splendens L.), prkosima (Portulaca grandiflora L.) i petunijama (Petunia × hybrida), uz povremenu sadnju: gazanija (Gazania spp.), seduma (Sedum spectabile L.), cinerarija (Cineraria maritima L.), planinskih astri (Aster alpinus L.), sunčanica (Helianthemum spp.), majčine dušice (Thymus serpyllum L.), tradeskancije (Tradescantia virginiana L.), narančastog ljiljana (Hemerocallis fulva L.), sibirske perunike (Iris sibirica L.), zimzelena (Vinca minor L.) i dr.[2] Park-šuma, podignuta u periodu od 1963. do 1968. dobrovoljnim radom omladine, danas je u fazi fiziološke zrelosti. Kasnije je dopunjena vrstama kao što su: dragun (Diospyros lotus L.), kalina (Ligustrum vulgare L.), maklura (Maclura aurantiaca Nutt.) i pinija (Pinus pinea L.), dok je prilaz kompleksu oplemenjen drvoredom orijentalnog platana (Platanus orientalis L.).[3]
Izuzetan doprinos u fragmentiranju slike o pejzažnom uređenju daje djelo Petra Šolića (1974), u kojemu se na lokalitetu Partizanskog spomen-groblja u Mostaru navode kao reprezentativne sljedeće vrste: Lawsonov čempres (Chamaecyparis lawsoniana (Murr.) Parl.), žutika (Berberis vulgaris L.), berberis (Berberis thunbergii DC. cv. Artropurpurea), pajasmin (Philadelphus x lemoinei Lemoine), grmolika petoprsta (Potentilla fruticosa L. cv. Friedrichsenii), lovorvišnja (Prunus laurocerasus L.), kelreuteriju (Koelreuteria paniculata Laxm.), hibiskus (Hibiscus syriacus L.), tamaris (Tamarix tetrandra Pall.), jorgovan (Syringa vulgaris L.), budleja (Buddleia davidii Franch.), izop (Hyssopus officinalis L.), ruzmarin (Rosmarinus officinalis L.), lonicera (Lonicera x purpusii Rehd.) i dr.[4]
Kasnija istraživanja Kepića i Mehinagića (2025) pokazuju da pejzažna cjelina Partizanskog spomen-groblja danas baštini 58 drvenastih i grmolikih biljnih vrsta. Autori pritom ističu, da se mnoge vrste navedene u ranijim radovima više ne nalaze na spomeničkom kompleksu, što je rezultat višedecenijskog sistematskog zapuštanja i degradacije pejzažne cjeline. Uslijed izostanka redovnog održavanja uključujući rezidbu, oblikovanje, košenje te praćenje i kontrolu širenja pojedinih biljnih vrsta, floristički sastav Partizanskog spomen-groblja u Mostaru suočava se s ozbiljnim izazovima. Pojedine drvenaste i grmolike vrste postaju dominantne, sprečavajući rast i razvoj osjetljivijih i manje zastupljenih biljnih vrsta. Poseban problem predstavlja uklanjanje nadzemnih dijelova dendroflore bez utjecaja na korijenov sistem. Ovakav površni pristup održavanju rezultira dugoročnijim problemima koji se ogledaju u razvoju i prodoru korijenovog sistema, koji postaje teži za kontrolu i uklanjanje. U bazi biljke podmladak svake godine nastavlja rasti i ishranjivati vrstu, omogućavajući joj time kontinuirani rast i širenje. Uz to, klijanci vrsta s visokom klijavošću predstavljaju dodatni izazov za pejzažnu cjelinu. Njihovo ukorjenjivanje, uz izostanak kontrole, stvara povoljne uslove za invazivnost i širenje dominantnih biljnih vrsta. Rad ima za cilj prikazati tihu invazivnost pojedinih dendroloških vrsta, koje svojim širenjem predstavljaju prijetnju drugom rastinju. Važno je istaknuti da neki florni elementi na spomeničkoj cjelini danas postoje samo u jednom primjerku, pri čemu njihova fiziološka zrelost i prirodno oboljevanje predstavljaju inherentnu prijetnju nestajanju. U tom kontekstu, invazivne vrste dodatno povećavaju rizik od gubitka važnih biljnih komponenti. S druge strane, ove vrste često predstavljaju prijetnju arhitektonskom elementu, zbog čega je važno provoditi njihovu analizu, praćenje i kontrolu, kako bi se spriječilo dodatno oštećenje same arhitektonske cjeline. Terenskim istraživanjem utvrđuje se devet drvenastih i grmolikih vrsta čiji rast i razvoj valja pratiti i kontrolisati, kako bi se spriječila tiha promjena florističkog sastava. Tim vrstama pripadaju: lovor (Laurus nobilis L.), lempirika (Viburnum tinus L.), kupina (Rubus sp.), svib (Cornus sanguinea L.), čempres (Cupressus sempervirens L.), smokva (Ficus carica L.), bršljan (Hedera helix L.), šibika (Coronilla coronata L.) te pajasen (Ailanthus altissima (Mill.) Swingle).
Slika 1. Lovor (Laurus nobilis L.) u gustom sklopu spomeničke cjeline. (Foto: R. Kepić)
Ponajprije je važno izdvojiti lovor (Laurus nobilis L.), koji, iako poznat kao dekorativna, ljekovita i začinska biljka, na zapadnom dijelu Partizanskog spomen-groblja poprima invazivan karakter. Pogodni agroekološki uslovi ovog lokaliteta dodatno pospješuju njen rast i širenje. Uslijed izostanka ranije utvrđenih mjera održavanja, kao i zbog dobre klijavosti sjemena, te sposobnosti formiranja novih izdanaka iz baze, lovor postaje dominantna vrsta u odnosu na ostalu dendrofloru ovog prostora. Različita starost i kontinuirano obnavljanje mladica dodatno doprinose zgušnjavanju vegetacije i otežanoj prohodnosti terena. Formiranjem gustih, zbijenih grmova, naročito uz samu ogradu, dolazi do smanjenja vegetacijskog prostora, kao i do narušavanja prozračnosti staništa te smanjene dostupnosti vode i hranjivih materija za druge biljne vrste. U cilju održivosti prostora, ali i očuvanja mladih jedinki, preporučuje se njihovo pažljivo vađenje s korijenovim sistemom i presađivanje na druge odgovarajuće lokalitete.
Na taj način omogućava se racionalno korištenje dostupnog sadnog materijala, uz istovremeno smanjenje pritiska vegetacije na spomeničku površinu i unapređenje njenog ukupnog stanja.
Slika 2. Grmovi lempirike (Viburnum tinus L.) u zapadnom dijelu spomeničkog kompleksa. (Foto: R. Kepić)
Slična situacija zapaža se i kod grmova lempirike (Viburnum tinus L.), zimzelene, otporne i dekorativne vrste koja među prvima u proljeće donosi bijele cvjetove na spomeničku površinu. Lempirika se javlja u zoni uz lovor, ali i na gornjim površinama spomeničkog kompleksa. Budući da lovor preuzima dominantnost u bočnoj zoni, lempirika u gornjem dijelu (iznad centralne rozete), gdje floristička kompozicija postaje vrlo gusta i ograničena, zauzima značajan prostor i utječe na rast drugih biljnih vrsta. Za mlade grmove lempirike vrijede iste preporuke kao i za lovor – njihovo pažljivo vađenje s korijenom i presađivanje na druge lokacije omogućilo bi oplemenjivanje drugih zelenih gradskih površina, dok bi se istovremeno prostor spomeničke cjeline značajno oblikovao i rasteretio.
Slika 3. Kupina (Rubus sp.) u florističkom sastavu. (Foto: R. Kepić)
Uz grmove lovora i lempirike, u bočnoj zoni zapadno od prilaza kompleksu primjećuju se i grmovi kupine (Rubus sp.), ali i u gornjim dijelovima spomenika. Kao samonikla vrsta, kupina koristi neodržavanje terena, te se u ranijim fazama veće zapuštenosti pejzažne cjeline prostirala i na većim površinama. Formirajući guste grmove i preplićući se s drugim vrstama, ona značajno zagušuje floristički sastav, smanjuje prohodnost i otežava preglednost vegetacije. S obzirom na njen invazivni karakter, preporučuje se potpuno uklanjanje kupine iz pejzažne cjeline. Ukoliko se ipak zadrži jedan do dva primjerka radi očuvanja raznolikosti i prirodnog izgleda terena, potrebno je strogo pratiti njihov rast, redovno ih oblikovati i prorjeđivati kako bi se spriječilo nekontrolisano širenje.
U zapadnoj zoni, uz spomenute vrste, ali i na padini jugoistočno od njih, primjećuju se i grmovi sviba (Cornus sanguinea L.). Premda su trenutno niskog rasta i ne djeluju invazivno kao lovor i lempirika, njihova učestalost i pogodni uslovi terena mogu omogućiti agresivno širenje. Zbog jake izdanačke moći, prodornog korijenovog sistema i dobre otpornosti vrste, neprikladna kontrola može dovesti do zagušenja florističkog sklopa. Stoga se preporučuje vađenje sviba s korijenom u velikoj mjeri. Ostavljanje nekoliko primjeraka može se koristiti za oblikovanje stiliziranih grmova koji doprinose pejzažnom izgledu i očuvanju vizualne raznolikosti spomeničke cjeline.
Slika 4. Grmovi sviba (Cornus sanguinea L.). (Foto: R. Kepić)
Uz svib, u desnoj zoni valja obratiti pažnju i na mlade klijance čempresa (Cupressus sempervirens L.). Iako su trenutno mali i ne predstavljaju neposrednu prijetnju, njihova gustoća kao posljedica dobre klijavosti sjemena i povoljnih agroekoloških uslova, može dovesti do nekontrolisanog širenja ili do uništavanja klijanaca prilikom košenja trave. Inače, čempres kao autohtona vrsta ovog podneblja, dobro je uklopljena i vrlo značajna u dendroflori Partizanskog spomen-groblja, što upućuje i na plansko sađenje prilikom formiranja park-šume. Zato se preporučuje pažljivo vađenje mladih klijanaca, pri čemu bi dio mogao biti iskorišten za oplemenjivanje postojeće površine, a dio presađen na druge lokacije unutar gradskog zelenila.
Slika 5. Klijanci čempresa (Cupressus sempervirens L.). (Foto: R. Kepić)
Uz podzid spomenika na nekoliko mjesta, smokva (Ficus carica L.) predstavlja potencijalnu prijetnju. Kao autohtona vrsta prilagođena agroekološkim uslovima podneblja, smokva može značajno utjecati na izmjenu florističkog sastava – širenjem svojih izdanaka može ograničiti rast drugih biljaka. Drugi negativni utjecaj ogleda se u mogućem oštećenju arhitektonske cjeline. Na nekoliko dijelova spomenika primjećeni su izdanci smokve, čiji dug i prodoran korijen može sezati duboko u kamenu konstrukciju. Dosadašnje mjere održavanja, uglavnom uklanjanje nadzemnog dijela, dovele su do jačanja i prodora korijenovog sistema. Preporučuje se potpuno uklanjanje izdanaka smokve s trenutno zahvaćenih površina. Ukoliko se odluči zadržati jedan do dva primjerka radi očuvanja vrste, valja ih premjestiti na drugi dio spomeničkog kompleksa, gdje bi oblikovanjem stabla bila stvorena pogodna mjesta za njihov neometan rast.
Slika 6. Smokva (Ficus carica L.) na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Lijevo – izdanci smokve uz podzid nižih dijelova spomenika. Desno – korijen smokve duboko urastao u arhitektonski sklop. (Foto: R. Kepić)
Na zidovima iznad izdanaka smokve primjećuje se intenzivnije prisustvo bršljana (Hedera helix L.), koji prekriva dijelove zidova. Bršljan će na takvom terenu uzrokovati oštećenja kamenih površina, ne samo prodorom plitkog površinskog korijena, već i širenjem preko većih površina. Takve zbijene vegetacijske površine stvaraju idealne uslove za zadržavanje vlage i naseljavanje drugih vrsta. Nedostatak prozračnosti, svjetlosti i prikladnih uvjeta dugoročno može dovesti do degradacije konstrukcija – razvojem mahovina i gljivica.
Slika 7. Bršljan (Hedera helix L.) na zidovima spomeničke cjeline. (Foto: R. Kepić)
Na istočnoj strani, odnosno padini, primjećuje se prisustvo šibike ili grašara (Coronilla coronata L.). U proljeće ova vrsta cvjetajući donosi atraktivnu žutu nijansu koja se ističe među zelenim i sivim tonovima, no njezino intenzivno širenje može otežati rast drugih biljnih vrsta. Ranije su tom padinom dominirali oblikovani grmovi: ruzmarina, lavandina, santolina i kadulje. Međutim, decenije neodržavanja i zapuštenosti rezultirale su time da se danas nijedan primjerak ovih vrsta ne nalazi na površini. Preporučuje se zadržavanje nekoliko primjeraka šibike, dok bi ostale trebalo ukloniti, jer njeno širenje sa padine jugoistočno, prema gornjim dijelovima spomeničke cjeline može ugroziti preostale biljne vrste i narušiti florističku ravnotežu terena.
Slika 8. Šibika (Coronilla coronata L.) na istočnoj padini spomeničke cjeline. (Foto: R. Kepić)
U različitim rubnim dijelovima, a naročito na samoj arhitektonskoj cjelini, pajasen (Ailanthus altissima (Mill.) Swingle) uzrokuje značajnu štetu, dok je invazivnost široko rasprostranjena i primjetna na području cijelog Mostara. Vrsta koja je prvobitno unesena u svrhu hortikulturnog oblikovanja vremenom je postala izrazito agresivan korov. Njegovoj dominantnosti doprinosi i sposobnost korijena da luči alelopatske spojeve, među kojima je najznačajniji ailanton. Djelovanje ove supstance ogleda se u inhibiciji klijanja sjemena drugih biljaka te usporavanju rasta okolne vegetacije, čime pajasen ostvaruje konkurentsku prednost i brzo preuzima prostor. Uz to, prodoran korijenov sistem i intenzivan vegetativni rast omogućavaju brzo širenje i otežano uklanjanje ove vrste. Širenje korijena može dovesti do mehaničkih oštećenja kamenih struktura, pojave pukotina i destabilizacije pojedinih elemenata spomeničke cjeline, čime vegetacija direktno doprinosi njenoj fizičkoj degradaciji. Na ulaznim stepenicama, kao i duž staza spomeničkog kompleksa, uočavaju se izdanci pajasena različite starosti. Dosadašnje mjere kontrole svodile su se uglavnom na uklanjanje nadzemnog dijela, što je dodatno potaknulo razvoj i jačanje korijenovog sistema te omogućilo dalje širenje ove vrste.
Slika 9. Pajasen (Ailanthus altissima (Mill.) Swingle) kao prijetnja arhitektonskom dijelu. (Foto: R. Kepić)
Dakle, iako je pejzažna cjelina Partizanskog spomen-groblja u Mostaru suočena s izazovima uzrokovanim širenjem pojedinih drvenastih i grmolikih vrsta, ona i dalje predstavlja izvrstan primjer botaničke raznolikosti i temelj oblikovnosti. Uz pravilno provođenje mjera održavanja, oblikovanja i kontrole flornih elemenata moguće je smanjiti negativne posljedice i očuvati preglednost i sklad prostora.
Slika 10. Šematski prikaz rasprostranjenosti invazivnih vrsta (Izrada: M. Pješčić)
Pravilnim uklanjanjem određenih vrsta i njihovom zamjenom stvara se jasna i oblikovana cjelina, dok izuzimanjem mladih primjeraka invazivnih vrsta za spomenički pejzaž, nastaje vrijedan sadni materijal koji se može koristiti za ozelenjavanje drugih parkovskih površina i kvartova u Mostaru. Podizanjem svijesti moguće je pravovremeno djelovati na tihu invaziju dendroloških vrsta koje mijenjaju pejzažnu vrijednost spomenika.
Istovremeno, kontrolom širenja ovih vrsta ne ostvaruje se samo konzervacija pejzaža, već i zaštita arhitektonskog dijela spomeničke cjeline, jer biljke svojim korijenovim sistemom i stvaranjem povoljne mikroklime mogu poticati razvoj organizama koji oštećuju strukturu kamena. Stoga, vrijeme ne treba smatrati samo saveznikom propadanja i nestalnosti, već tihim svjedokom i saveznikom promjena kojima nijedna materija ne može izmaknuti, te neumornim čuvarom prirodnih ciklusa koji teku neprekidno, neovisno o njegovoj prolaznosti. U sjeni tih misli, nesumnjiv je i odgovor zašto Bogdanović pejzaž smatra izuzetno važnom komponentom u svojim idejama arhitekture i simbolike.
Mr. Robert Kepić, prof., konzervacijski biolog
Franjevačka klasična gimnazija, Visoko – BiH
Literatura:
- Dautbašić, M., Spasojević, B., Mujezinović, O. (2016): Dendroflora urbanog zelenila grada Mostara i njena zaštita, Šumarski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
- Kepić, R., Mehinagić, A. (2025): Stanje dendroflore na Partizanskom nekada i sada sa prijedlozima za njenu revitalizaciju, rad u: Večito – Bogdan Bogdanović, Monografski zbornik – knjiga 2., Centar za istraživanje i valorizaciju graditeljskog nasleđa „VAM“, Beograd, 31-46.
- Šilić, Č. (1990): Ukrasno drveće i grmlje, Svjetlost, Sarajevo.
- Šilić, Č. (2005): Atlas dendroflore (drveće i grmlje) Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Čitluk.
- Šolić, P. (1974): Prilog poznavanju nesamonikle dendroflore parkova i nasada Mostara i okolice, Hortikultura, Split.
Internet: partizansko.info
[1] Šolić, 1974.
[2] Dautbašić i sar., 2016.
[3] Isto.
[4] Šolić, 1974.