Ejub Fazlinović: O “Abraševiću” s ljubavlju
Iz stare štampe: Brat palog borca Tidže Fazlinović, kao omladinac bio je jedan od rijetkih koji je preživio Herenčićeve progone Mostaraca 1941. godine, a u svoju životnu priču utkao je i u RKUD “Abrašević” koji 2026. godine slavi stoti rođendan. Ovaj razgovor sa Mišom Marićem nastao je na 50. godišnjicu Društva.
– Ja sam rođen u Mostaru 1914, a moji su – otac Ljubušak, mati Mostarka. Ovdje sam proveo čitav život osim školovanja u Sarajevu. Sav život je Mostar. Želim u Mostaru i da završim. Imam jednog brata u Trebinju, učitelja. Drugi, najmlađi, je potpukovnik u Banjaluci. Sestra Dunja mi je udata, a sestra Tidža je poginula u narodnooslobodilačkoj borbi, bila je krojački radnik. Ja sam rat proveo u Mostaru, uglavnom. Bio sam i u zatvoru, a kako sam tamo stigao to stoji u mojoj biografiji. Juna-jula 1941. radio sam kako tehničar u Fabrici duvana. Tada je bilo takvo vrijeme da radiš 15 dana pa nema posla.
Od ustaša sam dva puta odvođen u zgradu današnje Osnovne škole “Hamza Humo” (nekada škola “Kraljice Marije”, danas gradska vijećnica) gdje je bio ustaški stožer. Oba puta su me vodili kao markiranog komunistu iako ja tada nisam bio član Komunističke partije, ali sam bio simpatizer i čvrsto vezan za Partiju. Oba puta sam se nekako izvukao. Stožernik je bio Herenčić i zadnji put kad su me doveli kod njega on kaže da sam komunista, a ja kažem da nisam. Kaže da on zna da smo se okupljali u Muslimanskoj biblioteci, a ja kažem da jesam ali da sam tamo išao da čitam. Sad ću te pustiti, rekao je, ali još jednom ako dođeš ovamo uništiću i tebe i porodicu i sve tvoje. Kad sam se poslije toga vratio u fabriku, sve je živo izašlo i čudilo se kako sam izvukao živu glavu. A u Fabrici je u to vrijeme postojala jaka organizacija. Radio je Mujo Kapetanović, Stoja Palameta i drugi iz fabrike u kojoj je NOP imao široku bazu.
Gornji red: Škola „Kraljice Marije“ u Mostaru, predratna fotografija, u kojoj je bio zatvoren i Ejub Fazlinović. Ispred je prolazila željeznica što je transport zarobljenika u Drugom svjetskom ratu znatno olakšavalo. Izgrađena 1900. godine, nosila je za vrijeme Austrougarske ime Franje Josipa (po nekim izvorima Jubilarna). U Kraljevini SHS i Jugoslaviji nosila je ime Kraljice Marije, a u socijalističkoj Jugoslaviji u njoj su bili đački dom, zatim kratko vrijeme gimnazija i, konačno, najveći period Treća osnovna škola „Hamza Humo“. Početkom Drugog svjetskog rata u zgradi se smjestila Herenčićeva ustaška bojna i osnovala zatvor. Ljeta 1941. tu su dovoženi, zatvarani i mučeni građani Mostara, uglavnom Srbi Mostara i okoline, ali i drugi sumnjivci, koji su potom ubijani ili u okolini grada, ili željeznicom odvođeni za Jablanicu i kasnije logore poput Jadovna. Danas je u ovoj zgradi gradska vijećnica. Ova stradanja iz Drugog svjetskog rata ni na kakav način nisu obilježena na zgradi, te je njen istorijat današnjim stanovnicima uglavnom ostao nepoznat.
Ivan Ivo Herenčić (1910-1978), rodom iz Bjelovara, nekadašnji oficir jugoslovenske vojske, ustaški emigrant s početka tridesetih. Godine 1934. bio je saučesnik u pokušaju atentata na kralja Aleksandra u Zagrebu. Kao jedan od glavnih Pavelićevih ljudi, vratio se u zemlju 1941. nakon što je osnovana NDH. Bio je raspoređen u Mostar kao satnik i zapovjednik gdje je krajem juna organizovao ustašku bojnu i započeo strahovladu koja je trajala nekoliko mjeseci i u kojoj je uništeno preko hiljadu ljudskih života. Za vrijeme boravka u Mostaru opisivan je kao glavni inicijator zlodjela i rukovodilac interniranjima građana. Emigrirao je nakon rata u Latinsku Ameriku i za svoje teške zločine nikad nije odgovarao. Na slikama: Herenčić 1934. i tokom rata.
I tako sam ostao u Fabrici radeći za pokret sve do 4. oktobra 1944, kada je pohapšena i odvedena u logor grupa radnika. Ja sam tada prešao u ilegalu. Bio sam dva mjeseca u ilegali sa ženom kod porodice Ševa koji su bili usko vezani za pokret a kada je oslobođeno Trebinje u Odjeljenju za industriju i zanatstvo. Tu počinje moja konačna biografija.
Svoju životnu priču Ejub Fazlinović priča običnim riječima prisjećajući se godina, događaja u tim godinama i ljudi u tim događajima. Govori jednostavno, bez uljepšavanja, upravo onako kako je bilo.
Treći dan po oslobođenju Mostara vratio sam se ovamo prvo u odbor a onda sam radio u Povjereništvu za industriju, trgovinu i zanatstvo kao šef odsjeka a povjerenik je bio pokojni Smoljan. Pored toga, van redovnog posla radio sam u Mjesnom sindikalnom vieću kao referent za kulturu a u avgustu 1946. u starom Hrvoju je održana skupština Abraševića na kojoj je Zvonko Vladić izabran za predsjednika, Jovo Vlahbegović za potpredsjednika, a ja za sekretara. Baš neki dan me žena podsjeti na to vrijeme, kaže: “Znaš li ti da is onda odnio sto, stolnjak i četiri stolice i do danas ih nisi vratio”. Bila su to poratna i poprilično teška vremena ali se radilo sa puno volje i entuzijazma. Počeli smo ovdje gdje je danas ova “Šipadova” zgrada a kasnije smo dobli prostorije gdje jesada Arhiv u suterenu i na prvom spratu. Ove godine “Abrašević” slavi 50 godina, počeo je dvadeset šeste, a eto, u jednom periodu i ja sam bio veza za to Drugšto sa kojim ni do danas nisam prekinuo veze. Ako ništa svratim tamo da sjednem i odigram partiju šaha. Za vrijeme rata “Abrašević” nije radio i trebalo je počinjati ispočetka. Svak je želio da učestvuje u izgradnji zemlje, pa i taj rad u “Abraševiću” bio je način borbe za nove prilike i nove odnose.
Bio sam u “Abraševiću” od objavljivanja do jula 1947. kada sam premješten u Republičku plansku komisiju Sarajevo. To je bilo drugi put da odlazim u Sarajevo. Prvi put prije rata kad sam učio tehničku školu i iz toga vremena se sjećam štrajka đaka, te škole. Bili smo se zatvorili u zgradu i sad se sjećam: pokojni Mladen Vuković nam je donosio hljeb u korpi i dodavao kroz podrumski prozor. A kada sam poslije rata boravio u Sarajevu onda su “Abraševićevci” dolazili da daju programe pa se kompletna ekipa smjestila kod mene. U jednoj sobici živjeli smo žena, ja i dijete. Ali svi su mogli spavati. Nije bilo posteljine. Svak se smestio po podu, kako je mogao. Kad sam se vratio iz Sarajeva izabran sam za člana izvršnog odbora i predsjednika Planske komisije Oblasnog odbora za Hercegovinu, ali sam se odmah po povratku uključio u “Abrašević” i 1953. izabran za predsjednika. Bio sam predsjednik i kad smo slavili 30-godišnji jubiliej 1956. i ostao do 1959. To je vrijeme u “Abraševiću” i jedna poseban period u mome životu. To je vrijeme koje je zbližavalo ljude. Nezaboravni su utisci kada smo posjetili graditelje pruge Šamac-Sarajevo i obišli sva gradilišta. Bilo je naporno, ali utisak koji smo mi ostavili na toj pruzi i pruga na nas zbilja je ogroman.
Sekretar Sekretarijata za inspekcijske poslove Skupštine opštine Mostar Ejub Fazlinović sa ljubavlju, a bome i ponešto nostalgije, okreće se godinama vezani za Mostar, a u Mostaru za “Abrašević” koji ove godine slavi svoj poluvjekovni jubilej.
U pola stoljeća “Abraševića” ima lijepih godina Ejuba Fazlinovića.
Za te lijepe godine i sve lijepo što je uradio u tim godinama, Ejub Fazlinović čuva zlatnu medalju Saveza amaterskih društava Bosne i Hercegovine, mnogo nekih diploma i još neke fotose na kojim su svi oni znatno mlađi i veoma sretni.
Ali i za one redovne poslove, za one zadatke koje mu je društvo povjerilo u ratu i slobodnoj Jugoslaviji. Ejub Fazlinović je odlikovan Ordenom rada , bratstva i jedinstva, zasluga za narod.
Poštene su i nikako male te njegove zasluge za narod i zasluge za Mostar, iz kojeg je samo tri puta u životu odlazio a vraća se sretan.
Koliko poslova čovjek u životu obavi i što je oš važnije koliko čovjek poslova dobro obavi.
Ejub Fazlinović je bio dobar ilegalac.
Dobar radnik u svim odborima, svim komisijama i svim povjereništvima. Dobar predsjednik i dobar član “Abraševića”.
Dobar predsjednik i Narodne tehnike.
Dobar direktor Rudnika.
Dobar direktor Zavoda za plan sreza Mostar
Dobar otac.
Dobar čovjek.
– To što sam vam ispričao, to je moj karton. Dugo se i živi i dugo se radi. Ja radim 38 godina i umro bih kad ne bih radio. Pored ovog rednovnog posla sam predsjednik Skupštine Mjesne zajednice “Aleksa Šantić” – Cernica. Bavim se i ribarstvom, ali s malim uspjehom… Neće riba.
U životu Ejuba Fazlinovića jedino ti poslovi s ribom nisu kako valja.
Za sve ostale može mu se odati dužno poštovanje.
Mišo Marić, “Sloboda”, 1976.
Povezani članci: