Rada Lozo, bolničarka Mostarskog bataljona
Priča o mostarskoj tinejdžerki hrabrog srca, i njenom kratkom, ali ispunjenom životnom putu.
Moja mama, Radojka Rada Lozo, rođena je u Mostaru 1924. godine kao prvo dijete u porodici Cvijete rođ. Čampara i željezničara Todora Loze. Odrastala je u Dudinom sokaku (danas Ulici Drage Palavestre) sa mlađom braćom Draganom i Vladom, i sestrom Mirom. Sve do odlaska u rat pohađala je Trgovačku školu.
Kako je već bilo uobičajeno među mostarskom naprednom omladinom tog vremena (a taj nepisani običaj nije zaobišao ni Dudin sokak), sva djeca Todora i Cvijete bili su članovi SKOJ-a, a Rada, kao najstarija, 1940. postala je član Komunističke partije Jugoslavije. Ostalo je upamćeno da ih je u radnički revolucionarni pokret uputio Džemal Bijedić koji je tada nedaleko stanovao, u prvom sokaku do Dudinog, pored Pozorišta.

Rada je među prvima otišla u rat, već krajem 1941, sa jedva navršenih 16 godina. Zapravo, iskrala se iz kuće i ne pozdravivši se sa roditeljima. Oni su tek sutradan saznali kuda se uputila, a vremena su bila takva da joj nisu ni zamjerili… Osim možda, kako je baka govorila, što je “otišla u kecelji, gola i bosa”…
Dolaskom na Boračko jezero postala je najmlađi borac Konjičkog (Mostarskog) bataljona i kasnije Desete hercegovačke brigade. Od početka se primila odgovorne uloge bolničarke, odnosno referenta saniteta, kako su ih tada zvali.
U to vrijeme sve bolničarke su prije odlaska na teren dobijale medicinsku obuku, pa tako i ona. Kurseve je organizovao u Mostaru dr Safet Mujić, koji je krajem novembra 1941. osnovao ratnu bolnicu na Borcima u Šantića vili, a predavali su mnogi mostarski medicinari. Dr Mujić je zatim okupio nekoliko drugarica koje su završile kurs, među njima i moju majku.




Partizanski ratni put, težak i trnovit, vodio je majku širom zemlje i kroz dvije ofanzive, Bitku na Neretvi i Bitku na Sutjesci. Narodni heroj Meha Trbonja zabilježio je u jednom članku da je Bataljon bio u Jajcu krajem novembra 1942. kad su dobili zadatak da pregaze Vrbas: “Prešli smo rijeku između pola noći i jedan sat. Tada je Rada Lozo upala u Vrbas pa sam je izvadio (…)” Vjerovatno joj je tada spasio život.


Nakon pogibije dr Safeta Mujića 1942. godine, ratnu bolnicu preuzima dr Isidor Papo i Rada služi u njegovom vodu. Tokom Bitke na Neretvi, poput brojnih boraca, i ona oboljeva od trbušnog tifusa.
U Petoj ofanzivi zabilježena je predanost bolničkog osoblja, kada je u ambulanti bio tek doktor Papo sa 4-6 bolničarki, kuharom i 2-4 konjovodca, kad su “rezerve brašna, makarona i soli već bile na izmaku, i riža se povremeno davala samo ranjenicima”. Radin saborac, kasnije general Enver Ćemalović, zapisao je: “Naše bolničarke trčale su i puzale do ranjenika, previjale ih i izvlačile, ne osvrćući se na protivničku vatru. I same su ranjavane, a mnoge su junački poginule vršeći svoju najhumaniju dužnost. Bile su voljele i poštovane od svih boraca Bataljona, jer su često bile ne samo bolničarke, kuharice i pralje, već i primjerni bombaši među svojim drugovima, kao i ovaj put, na Sutjesci.” U lutanju po šumama oko Sutjeske, po sjećanju Mire Hrvić Šabanac, Rada se našla u njenoj grupi, zajedno sa Marijanom Pavelićem, Remzijom Duranovićem, Mustafom Ćiberom, Zejnom Husković, Zulejhom Sefić i drugima.
Nakon Pete ofanzive, Rada se zajedno sa 80 drugih preživjelih boraca vraća u Mostar na oporavak. Narodni heroj Ljubo Brešan tada vodi ilegalni front u Mostaru i pronalazi u okupiranom gradu 80 mostarskih porodica koje iscrpljenim borcima pružaju utočište. Tako i Rada, bar u početku, ne dolazi kući, već nalazi smještaj i brigu kod jedne porodice u Donjoj mahali.


Na žalost, njeno zdravlje je već tada dobro načeto, a pored trbušnog preboljela je i pjegavi tifus. Zbog zdravlja, a i odlukom rukovodstva, ostaje u gradu i posvećuje se ilegalnom radu, što je imalo svoje izazove. Ostalo je upamćeno u porodici Radino hapšenje od strane policije i zatvaranje u Školi “Kraljice Marije” (kasnije Trećoj osnovnoj, danas gradskoj Vijećnici), ali i izbavljenje jednom skojevskom akcijom. Tada je Rada u zaru prebačena na sigurno mjesto u Donjoj mahali. Do kraja rata ostala je posvećena ilegalnom radu, posebno radeći na očuvanju mostova.
Slobodu dočekuje u gradu 14. februara 1945. Prvih posljeratnih godina radi kao prvi sekretar Fabrike duhana, a kasnije kao partijski sekretar.
Mada sve više poboljeva, majka se trudi da ispuni život trenucima sreće. Godine 1947. upoznaje mog oca, Muju Topića, takođe borca NOR-a od 1942. do 1945, tada na službi u Mostaru. Zajedno sele u Beograd gdje je otac dobio prekomandu. Kao porodica vojnog lica, živjeli smo širom Jugoslavije a ljeti smo posjećivali Mostar. Boravili smo u Zaječaru kad je majčina bolest uznapredovala. Tada joj lječničku pomoć pruža njen ratni nadređeni i mentor, dr Papo, saborac sa Sutjeske i posljeratni hirurg i kardiolog na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu. Utvrdio je da joj je gušterača pretrpjela velika oštećenja od posljedica tifusnog oboljenja u ratu, a prilikom operacije, da je bolest toliko uzela maha da joj više nema pomoći. Te 1957. godine predvidio joj je sedam mjeseci života, što se, na žalost, i ostvarilo.
Trenuci sreće. Fotografije iz porodičnog albuma.
Majčina želja je bila da se vrati za Mostar i tamo dočeka svoje posljednje dane, i ocu su to omogućili na poslu. Preminula je 14. februara 1958. godine, baš na godišnjicu oslobođenja, ostavivši iza sebe dvoje male djece. Grad, čaršija i drugovi priredili su joj veliki posljednji ispraćaj, onako kako se prate raja i ratni drugovi. Mostar joj se poklonio, zaključila je naša sagovornica, i dodala: Mi smo bili previše mali da bismo se sjećali mnogo toga… Međutim, poslije njene smrti, nama djeci, i baka i deda i ujaci i tetka – svi su nam govorili – morate ovo upamtiti, da znate ko vam je mama bila.”
Zaista, upamtiti Radu Lozo, bolničarku slavnog bataljona, borca sa Sutjeske – mostarsku omladinku hrabrog srca.
O životu Rade Lozo redakciji partizansko.info ispričala je njena kćerka N.T. po sjećanju 2025. godine. Fotografije: porodični arhiv.