Dušan Ćapin: Rođendan u najvećoj godini

Razgovor Miše Marića sa istaknutim mostarskim pedagogom.

Ako bi ovaj napis počeli sa jednom blic-anketom čije bi prvo pitanje glasilo: Poznajete li Duška Ćapina? – siguran sam da bi negativan odgovor bio rijedak.

I pošto bi odgovor tako glasio, onda nema nikakvog smilsla ni počinjati anketom. Autor ovih redaka se davno prije, u običnim razgovorima, kada još nije ni postojala ova rubrika, niti je, pak, on slutio da će jednom postojati, uvjerio u to. Uvjerio se iz riječi studenata, učenika, profesora, inženjera, radnika, jednom riječju Mostaraca koji su na ovaj ili onaj način upoznali Duška Ćapina. Ili im je predavao kao profesor, ili predavač sa javne katedre, ili su sjedili u forumima, u mnogobrojnim forumima u kojima i on, ili su ga lično poznavali, ili su pak samo slušali o njemu, bilo kako, ali svi ga oni znaju. I ne samo to.

Kada je riječ o njemu govori se s poštovanjem. Zašto tako, to bi se moglo objašnjavati, dugo i dugo, ali to nećemo. Ne zbog toga što ne bi željeli, nego što prilikom razgovora koji sam s njim vodio, on reče:

“Molim te, kada završiš tekst, donesi da ga pogledam. Ne bih želio da ispadne kakav slavospjev.”

Pokušaću da budem samo nepristrasan biograf i da zabilježim ponešto iz života Duška Ćapina:

Rođen je u najvećoj godini istorije. Kada bi to bilo pitanje za kviz, niko se ne bi dvoumio da je riječ o 1917. godini oktobarske socijalističke revolucije, u Mostaru, u trgovačkoj porodici. Otac mu je bio porijeklom sa Domanovića, a majka iz Berkovića. Od desetero djece ostalo ih je danas petoro živih, Duško i četiri sestre. Brat mu Lazo, kojeg je ovaj grad takođe poštivao i volio, umro je ne tako davno. Da se u trenutku kada se o njemu govori u očima i glasu Duška Ćapina ne bi javila tuga, ne govorimo više o tome. Vratimo se u Mostar i vrijeme kada je Duško završio osnovnu školu, pa nižu gimnaziju i učiteljsku a kasnije u Beogradu 5 semestara prije nego što je došao rat. Pozvan je da brani domovinu i 1941. zajedno sa drugom sa fakulteta, Brankom Ćopićem, pucao je na Nijemce kod Mrkonjić-Grada. Uspio je da se spasi i preobučen u seljačko odijelo prepješačio je do Mostara. Odatle je ponovo otišao u Beograd gdje ga je čekala supruga Marija, sa kojom se oprostio sedam dana nakon vjenčanja. U Beogradu nije nastavio studiranje, nije htio da studira na Nedićevom fakultetu, veli. Supruga Marija je odvela sestru u Liku i nisu se vidjeli do kraja rata. Nije vidio ni svoju kćerku koja se u međuvremenu rodila. Ne pitam ga kako se osjećao, nije ljudski i nije pošteno ljude podsjećati na one trenutke života koji se žele zaboraviti.

Vratio se ponovo u Msotar i zajedno sa bratom bio uhapšen. Nakon izlaska iz zatvora, morao se svakih sedam dana javljati policiji. Javljao se taj sedmi dan, a onih ostalih šest radio za oslobodilački pokret. Tako do 1944. kada je morao napustiti Mostar i preći na teren Bijelog Polja, a odatle na slobodnu teritoriju. Raspoređen je na teren Stoca, u Berkoviće i Stupiće. Tamo je omladina tada pjevala:

“Ide žensko, ide muško

da ih uči Ćapin Duško”.

Završio se rat i Duško Ćapin je završio prekinuti studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Vratio se u Mostar, bio vaspitač u Domu, profesor na Učiteljskoj školi čiji je i đak bio, načelnik za prosvjetu Gradskog narodnog odbora, vodio katedru za političko-ideološko obrazovanje pri Radničkom univerzitetu i od 1960. šef Centra za obrazovanje u “Sokolu”.

I to nije sve. Niz volonterskih dužnosti i funkcija obavljao je Duško Ćapin za to vrijeme i obavlja ih i danas. Najdraža mu je ona u “Sokolu” čijih 400 radnika danas sjedi u đačkim klupama, od starijih razreda osnovne škole pa do fakulteta. I da ne zaboravimo reći da još uvijek predaje. Drži katedru za sociologiju na Višoj poljoprivrednoj školi, i čini se da ne može bez prosvjetiteljskog rada.

Time bi ovaj napis mogli i završiti. Ono što je nedorečeno u njemu, poznato je svima. I uvijek je tako kad je riječ o ljudima.

Dobrim, i nama dragim ljudima.

Mišo Marić.

Izvor: list “Sloboda”, digitalni arhiv B. Vučine.