Iz stare štampe: svjedoci pričaju – stradanja partizanske bolnice u Grušči 1944. godine
Jedan od najpotresnijih događaja iz istorije Mostarskog bataljona bilo je stradanje partizanske bolnice u selu Grušča 1944. godine. U prilogu – sjećanja jedinog preživjelog ranjenika – prema članku objavljenom u mostarskoj “Slobodi” 1984. godine.
U sklopu 7. ofanzive neprijatelj je preduzeo i svestrano pripremljenu akciju protiv Mostarskog partizanskog odreda u čijem su se sastavu nalazili Mostarski i Konjički bataljon, koji je držao slobodnu teritoriju na području Glavatičeva, Dubočana, Umoljana, Čuhovića, Vrdolja, Spiljana, Grušča do Bjelimića. Odred je imao i bolnicu u kojoj se nalazilo oko petnaest težih ranjenika i tifusara.
Znatno brojniji i bolje opremljen neprijatelj koji je nadirao iz Konjica, Trnova, Kalinovika i Nevesinja, prisilio je partizane na povlačenje. Donesena je odluka da bolnica ne kreće preko sniježnih planina gdje bi ranjenici i bolesnici bili izloženi većim nedaćama, nego da ostane u selu Grušči do povratka Odreda na ovu tertoriju.
O događajima koji su slijedili prije i poslije tih tragičnih aprilskih dana 1944. godine priča Hamid Mušinović, učesnik NOR-a od 1941. godine, jedan od rijetkih preživjelih svjedoka.
RANJAVANJE
Kao komandir 3. čete Mostarskog bataljona vodio sam grupu boraca u akciju “čišćenja” sela Dramiševa, na području Nevesinja, od ostataka četničkih snaga. Bilo je to negdje krajem marta. Pretresali smo zaselak Kosmanci, ali nismo naišli na četnike. Desetar Meho Ćišo, Hamid Pirkić i ja primijetili smo da u jednoj staroj štali, malo izdvojenoj od ostalih, pored nekog potoka, nekoga ima. Već je pao mrak. Pred štalom nas dočekuje starija žena. Pitamo je ima li koga unutra, a ona kaže da nema. Onda joj kažem da nas pusti unutra da se malo ogrijemo, a ona sve nešto “vrda”, petlja i uđe u štalu. Istog trenutka među nas pade bomba,a iz štale istrča neki čovjek. Kasnije sam saznao da je to bio Risto Glogovac. Bomba je usmrtila Pirkića, Ćišo je bio lakše ranjen, a ja dosta teško. Brojni geleri gotovo su mi raznijeli potkoljenicu desne noge. Odatle su me drugovi prenijeli do bolnice u selu Grušča.
Bolnica je bila smještena u kući Huse Tabaka, jednog od bogatijih mještana ovog inače dosta siromašnog sela. Tu je bio smješten i Štab Odreda. O ranjenim i bolesnim drugovima brinuli su dr Alica Krpo, bolničarke Fatima Ševa, Sofija Onešćuk i druge koje su stalno bile uz nas.
Negdje sredinom aprila saznajemo da je neprijatelj preduzeo veliku akciju protiv partizana na ovom terenu. Poslije višednevnih borbi odbrana je probijena i donesena je odluka da Odred napusti ovaj kraj. Isto tako, odlučeno je da bolnica ostane, ali da se evakuiše iz kuće Tabaka. Imali smo dosta pouzdano obavještenje da se domobrani i Nijemci neće ovdje zadržavati.
ODLUKA
Poslije povlačenja Mostarskog bataljona brigu o bolnici preuzeli su politički radnici koji su ovdje ostali i Komanda mjesta. Bolnica se podijelila u tri grupe. Najveća grupa u kojoj se nalazilo 9 boraca, među kojima su bili Milan Mičević, komandant Mostarskog odreda koji je bolovao od tifusa, Atif Đukić Beli, Amir Muhić, Đorđe Šiniković, Mila Andrić, ja i još neki drugovi i bolničarke smještena je u kuću braće Macića. Njihova kuća nalazila se jedno kilometar i po od kuće Huse Tabaka, u šumi. Druge dvije grupe sa po dva do tri ranjena i bolesna druga prebačene su u donje selo Grušče, gdje žive Hejubi.
Nakon razdvajanja bolnice izgubili smo vezu s Odredom i komandom mjesta. Hranu su nam donosili odbornici Huso Tabak i neki Avdo iz sela Dudla.
Pred mrak, 29. aprila, u kuću Macića gdje je bila smještena glavnina bolnice, banuo je moj brat Meho. Raportirao je komandantu Milanu Mičeviću da nosi poruku od Nikole Topolovića, našeg pozadinskog radnika. Nikola je obavještavao da su prema Grušči, iz Glavatičeva krenuli četnici Veljka Remetića. Trebalo je sada donijeti odluku šta i kako da se uradi. Mi nismo znali da se ovamo vratio jedan vod partizana koji je imao zadatak da evakuiše bolnicu iz ovog kraja. Na žalost, naletjeli su na četnike i dosta ih je stradalo. Čuli smo neke pucnjeve dosta blizu bolnice, ali nismo znali o čemu se radi. Meho je bio prvi kurir koji nas je obavijestio da dolaze četnici.
Neki od palih boraca iz voda koji je stizao u pomoć bolnici u Grušči. Međutim, nisu uspjeli da evakuišu ranjenike. Poginuli su u okršaju koji je prethodio napadu na bolnicu.
Milan je dolnio odluku da Bolnica ostane tu gdje jeste. Obrazlagao je to međunarodnom konvencijom o zaštiti ranjenih i bolesnih boraca i da se četnici neće usuditi da je prekrše. Ja sam se usprotivio njegovom mišljenju. Predložio sam da se posakrivamo po šumi i pećinama dok četnici ne odu. Bili su tu Halil Macić, moj brat Meho i bolničarke koji su mogli nepokretne ranjenike prenesu do neke skrovite pećine. Milan je i dalje ostao pri svom mišljenju i ja sam odlučio da sam odem. Bio je to tužan rastanak koji nikad neću zaboraviti.
SPAS
Meho me ponio na leđima, a vodio nas je Halil Macić koji je poznavao ovaj teren, a već je uveliko pao mrak.
Cijelu noć penjali smo se uz brdo, a pred zoru smo se počeli spuštati na drugu stranu. Halil nas je tada napustio i pošao nazad u bolnicu. Brat me smjestio u jednu pećinu i vratio se nazad na vrh brda da osmatra. Cijeli dan smo proveli na tom mjestu. Pred mrak je naišao Hamid Ćesir s tovarnim konjem. Meho ga je zaustavio i on je odmah pristao da me na konju prebaci do sela Razića, gdje je živjela neka moja rodica Hajra. Tu su me ostavili i otišli. Sutradan su naišli četnici. Pretresali su kuće. Mene su sakrili na tavan, a Hajra je nekako ubijedila četnike da u kući nema nikoga. Malo kasnije začuli smo galamu i pjesmu. Četnici su se veselili jer su uhvatili Olgu i Vinka Previšića, poznate političke radnike na ovom terenu. Odveli su ih prema Glavatičevu. Kada je pao mrak, odnijeli su me u pećinu iznad kuće, a sutradan su po mene došli Meho i Ćamil Faladžić. Od njih sam saznao da su četnici otkrili bolnicu i bez milosti poubijali sve ranjene i bolesne drugove i bolničarke.
Meho i Ćamil odnijeli su me do moje kuće u selu Ribari.
***
Hamid Mušinović je tako ostao jedini živ iz bolnice u Grušču. Mržnju, bijes i svu svoju nemoć četnici su iskalili na ranjenicima i bolesnicima. Nemoćne ranjene i bolesne ljude ubijali su kamama, bajonetima, zvjerski ih mučili, kidali im dijelove tijela. U izvještaju koji je poslan njemačkoj komandi Veljko Remetić je tražio da mu se dodijeli odlikovanje za “ovaj veliki uspjeh” u borbi protiv partizana.
Ovim nečuvenim zločinom, masakrom nemoćnih, četnici nisu uspjeli u namjeri da zastraše stanovništvo ovog kraja i na taj način da ga okrenu protiv partizana. Naprotiv, stradanje bolnice u Grušči još ih je više ujedinilo i ubrzo su partizani ponovo bili na ovom području.
Prema do sada prikupljenim podacima, u Grušči i okolini četnici su u ovoj akciji likvidrali slijedeće borce:
Milana Mičevića, Refika Šećibovića, Uroša Božića, Dervu Pelića, Đorđa Šinikovića, Milu Andrić, Vinka Previšića, Olgu Previšić, Osmana Brkića, Bećira Trbonju, Osmana Šišića, Atifa Đukića, Vasilija Vukičevića, Katica Hilmiju, Sofiju Onešćuk, Fatimu Ševa, Jusufa Bijavicu, Amira Muhića, Dragana Dajića, Huseina Tikvešu, Rabiju Zekić, Ahmeta Ahmića, Simu Janjića, Svetu Kozića, Smaila Hajdura, Iliju Zupca i Mugdetu Mujan.
Zabilježio: D. Grubišić, list “Sloboda”, 1. i 7. maj 1984.
Pali bolničari sa Grušće koji imaju spomen-ploče na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru:
Jedan od ubijenih ranjenika bio je borac Atif Đukić Beli.
PRILOG:
