Alija Kebo: Zapisi o palom borcu Ahmetu Šehoviću
Iz stare štampe: priču o svom komandiru donio je uredniku i novinaru “Slobode” samoinicijativno njegov mitraljezac, gotovo četrdeset godina nakon Ahmetove pogibije, da se po prvi put “nešto napiše” i da se “ne zaboravi”.
Srca tvrđa od bunkera
Druže Envere, da se ne zaboravi
U pismu nedavno upućenom komesaru Mostarskog bataljona Enveru Ćemaloviću, borac Muhamed Bakija poziva glavnog i odgovornog urednika “Slobode” i pisca ovih redova da se nešto zabilježi o pogibiji Ahmeta Šehovića i opisuje da su platani – crveni.
U našem gradu, zbilja, rastu platani. I mada svi mislimo da su oni druge boje, zeleni, žuti, sivkastobijeli, Bakiji se čini da su crveni. Ispod njhovih drvoreda, on piše, provodili su mladost oni koji su obješeni u Liskovoj ulici i na Musali; koji su odvedeni u Jasenovac, Staru Gradišku i Mamulu; koji su poginuli na Sutjesci, Neretvi, Prozoru, Česimu, Šćepan-krstu; koji su strijeljani na Ovojcima i toliki drugi.
Oni se nisu vratili. Platani su ostali. Drvoredi čuvaju uspomene na one koji su im dali boju krvi.
Pa zašto, onda, platani ne mogu biti i – crveni. Mogu.
Kao što je, recimo, crvena ruža.
A i rana je crvena.
Rane da ne bole ne bi se ranama zvale.
Rana mitraljesca Muhameda-Hame Bakija zove se: Ahmet Šehović.
I on sada od svog komesara traži podršku da se, u svečanom broju lista, objavi prilog o ovom palom borcu.
“Da se ne zaboravi, druže Envere”…
Ahmet je bio Bakijin kalfa i komandir čete. I više od toga: jedan od onih koji su bili najdostojniji da se uz svoje ime i djelo ponesu tako krupnu, iako jednostavnu riječ – drug.
Zajedno su prošli kroz Zanatsku školu u Mostaru i zajedno šegrtovali, stičući azbuku saznanja o Skoju i Partiji.
Mladen Balorda, Ahmet Pintul, braća Ahmet i Salko Šehović, braća Pero i Branko Lažetić, Živko Papo Henći, Asim Kazazić, Ismet Alikalfić, Tomislav Dužević, Muhamed Bakija… – bili su mladići i pripadnici naprednog radničkog pokreta koje su zvali Korčaginima, jer su se u svemu nadahnjivali romanom Ostrovskog “Kako se kalio čelik”:
U radionicu Jahiela Atijasa, tada najjačeg gazde i majstora u Hercegovini, Šehović došao kao najbolji bravar i specijalista za kovanje federa za teretna vozila. Kao radnik predstavljao je simpatičnu figuru, jer je bio strašno dinamičan i borben. Mrzio je kapitalce i bogataše.
Po Bakijinom kazivanju, Šehović je prvi počeo da priprema proslavu prvog maja. Njihov majstor se na to mrštio, cijeli dan šetkao po radionici gore-dole, bogarao, pljuckajući. Ali, dok je Atijas otpuhivao, oni su se dogovarali o uranku.
– Hoćete li vi šegrtovati, ili ćete slaviti, je li barabe! – prokuhalo je u majstoru koji je malo mislio samo na svoju zaradu.
Na to “barabe” Ahmet je jednu usijanu stranu federa za glavnu platu “federala” bacio o zid, negodujući:
– Majstore, mi ćemo slaviti, a tebe kako je volja…
U prepirku se umiješao i poznati mehaničar Živko Papo-Henći koji je, iako sin tadašnjeg, takođe, velikog gazde bio među prvim u svakoj akciji, uvijek rame uz rame s ostalim drugovima i radničkom sirotinjom.
Sutradan, u praskozoroje, obukli su bijele košulje i crvene kravate. Krenuli su prema vrelu Radobolje, zbijeni po petoro-šestoro u redove, pod ruku razdragani i oistovjećeni sa zastavom koju su nosili. Ni žandarski kundaci nisu ih omeli u namjeri da obilježe svoj praznik, praznik rada.
Kada su se Šehović i drugovi vratili na posao, bili su najureni iz radionice. Tako i sutradan. I prekosutra… Tek osmi dan poručeno im je da dođu, ali pod uslovom da se ošišaju na – nularicu.
U njihovoj školi i radionici, naravno, bilo je i onih koji su po svojim političkim ubjeđenjima bili s onu stranu barikade i koji ovakva svojstva Ahmeta Šehovića nisu trpjeli, ali takvi, ni po prilježnosti poslu, ni po fizičkoj i intelektualnoj snazi, po veličini srca, a ni u kom slučaju po ličnom poštenju, nisu bili dorasli Ahmetu i njegovoj družini.
On je znao, na svoj način, da šarmira sredinu, da u školi, radionici, pa i u cijelom gradu zrači kao kakva svjetiljska i da u svakoj prilici za sobom povede masu radničke omladine.
A kada su mostarski platani listali, Ahmet je otišao u partizane, pokazujući kao i mnogo puta da svoje velikodušno srce koje je duboko osuđivalo započeti bratoubilački rat i izdaju, a cijenio slobodu, čovještvo i čovjeka.
Za Ahmetom je otišao i njegov brat Salko koji je druge godine ustanka poginuo prilikom poznatog puča u Zaboranima. Otišli su i mnogi drugi skojevci mostarske Zanatske škole koja je, uistinu, bila škola bratstva napredne omladine.
Takvi, zbratimljeni, ostali su i kroz cijelu borbu, u Bataljonu u kome su svi disali jednom dušom, kao da ih je ista kolijevka odnjihala.
Svojim smrtima – pobjeđivali su smrt. I, vazda, u danonoćnim marševima, pjevali njihovu, u to vrijeme najomiljeniju pjesmu koju je obično započinjao Bakija: “Naša borba zahtijeva..:”
Kao i kalfa koji ga je uvodio u prve skojevske zadatke, komandir Šehović je i kao borac bio najveći uzor svome, najprije kuriru, a zatim mitraljescu Hami Bakiji.
– U cijeloj četi on je bio više nego omiljen, zahvaljujući svojoj skromnosti, veseloj prirodi, a iznad svega svojoj neustrašivosti i odanosti Partiji – priča Bakija, ističući da je i ona druga, ljudsta strana njegovog života, isto tako svijetla koliko je to i njegov život borca i komandira čete, uvijek jednako obazrivog i prema pretpostavljenim i potčinjenim.
U predasima bitaka Šehović je volio da se šali. Uživao je da pravi viceve na svoj i na tuđi način i da se od srca, šeretski smije i nasmijava druge, iz čega je vrcala neka nepresušna žudnja za životom, za borbom. Pa se ne bi ustručavao i da ponovi neku dosjetku, baš radi onog karakterističnog mostarskog humora koji je svakom borcu, i u najtežim časovima, odnosio teret sa srca.
Za priču i podsjećanje je i njegova herojska pogibija. Ta silna vjera u komunizam, beskrajno ubjeđenje u ciljeve revolucije i ljubav za svaki pedalj porobljene zemlje hrabro su ga ponijeli u smrt, na Novu 1944. godinu.
Pod okriljem mrkle noći, napadali su na dobro utvrđeni italijanski bunker u Živašnici, nedaleko od Konjica. Gupu bombaša u kojoj su bili: Džemac Novo, Osman Spahić, Branko Vuković, Midhat Hadžiosmanović, Pavle Neimarević i Jovo Šindik predvodio je komandir čete Šehović. Njih je pratio mitraljezac Hama Bakija.
– Juriš proleteri! – povikao je komandir.
Od detonacija, zadrhtalo je drveće, zatutnjala zemlja i prolomila brda…
Ali, prvi pokušaj nije uspio. Kroz male otvore iz fašističkog utvrđenja sipala je žestoka vatra čije su plamene strijele osvjetljavale cijeli predio.
Onda je Šehović željezničkom prugom pojurio spram bunkera – sam.
– Komandiru, poginućeš – opominjali su ga drugovi.
– Ta, ne pogađa svaki metak – on je rekao i sa svežnjem bomba krenuo naprijed, prsimice.
Oko njega su pljuštali meci. U desnoj ruci je nosio englesku “kašikaru” s izvađenim osiguračem. Na svega desetak-petnaestak metara od bunkera, najednom je malaksao. Mitraljezac Bakija je odmah potrčao prema njemu, instiktivno osjećajući šta se desilo, Ahmetu je rafal raznio mišić, presamitio se i pao, uz istovremenu eksploziju vlastite bombe koja mu je raznijela stomak.
U tom, za cijelu četu najtežem času, fašisti su dobili pojačanje – prugom iz pravca Konjica stizao je blindirani voz, a cestom Konjic-Bradina primicale su italijanske tankete.
Morali su odstupati i preći na drugu stranu nabujale rječice Treševice. Jedno vrijeme, Danilo Bilanović, Šerif Ombašić Bomba i partizanka Šimša iz Pazarića nosili su tijelo mrtvog komandira koji je ovdje ostao na vječnoj straži slobode.
Bećir Trbonja i Šerif Ombašić Bomba, borci Mostarskog bataljona. Arhiv porodice Elezović.
Povlačeći se uz brdo, posljednji ga je iz ruku ispustio Hama Bakija, njegov šegrt i najbolji jaran iz Zanatske škole.
– To je bio težak udarac za našu četu i cijeli bataljon, iščupana je najljepša ruža iz naših grudi.
Ruža kao rana što i danas crveno cvjeta, baš kakvu boju, po Hami Bakiji, imaju i mostarski platani.
Ginuli su jedan za drugim, Salko pa Ahmet Šehović, Enes Orman, Šerif Burić, Smail Sarić… sve najbolji, najhrabriji, najodaniji, najdraži.
Tragovi koje su ostavili kao junaci velike epopeje narodnooslobodilačke borbe zadužuju nas da ih se sjećamo, doživotno.
Tako je i Muhamed Bakija, mitraljezac prve čete Mostarskog (Konjičkog) bataljona pokrenuo ličnu inicijative da se, valjda prvi put, napiše nešto o komandiru Šehoviću, uvjeravajući Envera Ćemalovića, urednika “Slobode” i pisca ovih redova da će isječak iz novina, među dragim stvarima i predmetima u svojoj kući čuvati kako kakvu relikviju.
Alija Kebo, lsit “Sloboda”, 14. februar 1982.
GALERIJA:
Spomen-ploče Ahmeta i Salke Šehovića (S. Demirović, 2018.). Slika desno dole: Ametov brat Salko Šehović, treći s lijeva. Sjedi Ahmetova i Salkina majka.
Pali borci Mostarskog bataljona koji se spominju u članku. Fotografije spomen-ploča: S. Demirović (2018.)
PRILOG:
