Mihajlo Miha Šulentić: Dva puta učitelj
Razgovor Miše Marića sa bratom palog borca Sjepana Šulentića za Slobodu.
Ne znam koliko ljudi koji prate ovu rubriku, ili onih koji su gostovali u njoj, rekoše da bi blo dobro da razgovaram sa Mihom Šulentićem. Svako od njih je imao po više razloga za svoj prijedlog. Kada asm ga potražio na trećem spratu u Krpinoj 16 trebalo je puno diplomatije da pristane I pristao je zahvaljujući ponajviše njegovom sinu Tvrtku. Ali reče, ne kod kuće da vodimo razgovor, on tu ne može da priča nego da ga potražim drugi dan pred pozorišnom kafanom. I još, u šali reče ako bude u društvu glumica da ga ne diram. A kada sam došao sjedio je sa svojim prijateljima i kiselom vodom i dočeka me s riječima:
– Ti si momče malo zakasnio i pravo da ti kažem ja sam se bio obradovao da nećeš ni doći.
E pa vidite druže Mihajlo, druže Miha koliko god da ste se vi obradovali da neću doći ja sam se još više obradovao što sam Vas našao i molim vas lijepo neću biti preopširan, samo jedan kratak razgovor. I razgovarali smo pola sata, o svemu pomalo. Pričao mi je da mu je otac LIčanin porijeklom koji je silom službe još vo vremja ono došao u Mostar I tu se nastanio. On, Mihajlo, je najstariji od petoro braće. Trojica su mu još I danas živi, a četvrti, o kojem on govori tiše, s puno poštovanja i toliko tuge, Stjepan, diplomirani pravnik, prvoborac ostao je na Bijeloj 1942. Brat mu Zvonko živi danas u Mostaru i radi u Raštanima, Nikola radi na Rudniku a Miroslava, najmlađeg brata vidio sam isto to veče nešto kasnije nakon završene svečanosti povodom prijema mladih u Savez komunista.
Miha je rođen u Mostaru 1903. Završio je Trgovačku školu, a 1923. i Učiteljsku. Trgovačku je završio 1917. pa pošto Učiteljska u to vrijeme nije radila iz istorijski poznatih razloga, kako sam reče, dvije godine bio je ćata.
1919. godine bio je član kružoka komunističke omladine u Radničkom domu gdje su se okupljali učenici Učiteljske škole I radnička omladina Mostara. Tim kružokom je rukovodio Mlađo Čomić, jedan od najnaprednijih tadašnjih ljudi. Predavanja su držali Gojko Vuković i Vaso Srzentič-Gluhl. Taj kružok je radio sve do 1921. Godine, do zloglasne Obznane – Zakona o zaštiti države. Prvo službovanje je bilo u selu Korita između Gacka I Bileće I to samo jednu godinu a onda u Ružićima gdje je ostao sve do 1929. Godine. O tom periodu svoga života Miha Šulentić kaže:
– Kad me pitaš koji mi je najljepši period življenja bez dvoumljenja mogu da ti kažem da mi je u životu najljepšte bilo kad sam bio učitelj u Ružićima i za to davno vrijeme vežu me najljepše uspomene. I danas mnogi seljaci iz Ružića dolaze a i ja ponekad odem da ih posjetim. Dolaze ti moji đaci i kad mi kažu ime sjetim ga se i pa i porodice i mahale iz koje je. To je razlog zbog kojeg se čudim današnjim mladim učiteljima koji se plaše sela. A selo je prekrasan ambijent za rad. Mlad učitelj u njemu treba da osvoji ne samo đake nego I ljude sa kojima dolazi u kontakt I onda može čuda da napravi.



Eto, tako priča Miha Šulentić o svom učiteljevanju u Ružićima koje je prekinuto nakon jednog žandarskog pretresa kojom prilikom je kod njega pronađena komunistička literatura i on bio izbačen iz službe.
– Vratio sam se u Mostar i radio ovo što ti radiš. Bio sam dopisnik “Obzora” i “Jutarnjeg lista” a radio u internatu do 1935. Tada sam po drugi put polagao učiteljski ispit jer sam suviše dugo odsustvovao iz učionice Onda sam otišao u Ljubuški i radio do 1944, pa na Bunu, pa po oslobođenju u Oblasni odbor, pa Gradski odbor, pa u Školu učenika u privredi, Srez i najkasnije za pomoćnika direktora Ekonomske škole gdje me zatekla penzija.
I evo ga sada pred pozorišnom kafanom sa penzijom i sa sjećanjima. Od 1931. Godine on je sa suprugom Anom, sinovima Tvrtkom i Vlatkom i kćerkom Vesnom koja se udala posljednje jeseni. Djecu je iškolovao, dao im fakultet u ruke I može spokojno da pije svoje kisele vode ujutru u Radničkom domu, tu valjda zbog one nostalgije za kružokom iz 1919. I naveče, pred pozorišnom kafanom zbog svojih prijatelja i znanaca sa kojima dođe na čašicu razgovora.
Kada sam dolazio na ovaj razgovor, dolazio sam pitajući se kakav je taj čovjek, taj Mihajlo-Miha Šulentić. Zašto ga ti ljudi sa kojima sam prije razgovarao poštouju i vole? I kada bi trebao dati odgovor na to pitanje mislim da ga ne bi bilo teško dati i da bi on mogao da glasi:
– Ljudi Mihajla Šulentića vole i cijene. Zbog toga što je od svih puteva kojima se kroz život prolazi, a ima ih mnogo, on našao onaj put kojim ide PRAVI, DOBRI I POŠTENI ČOVJEK. Što je on takav bio 1919. I što je takav i dandanas. Što čovjeku prilazi bez ikakvih rezervi, široko i iskreno, što, kao što naš narod kaže, ono što mu u glavi to mu na jeziku.
Što je čovjek, a u vremenu i životu koji je on proživio to nije uvijek tako lako bilo biti.
I ostati.
Mišo Marić, 24.5.1971.