Mensur Seferović: Pred očima Mensura Seferovića
Tekst Miše Marića za “Slobodu” nastao nakon razgovora sa borcem i publicistom, jednim od najzaslužnijih što su priče o borcima Mostara došle i do našeg vremena.
Mensur Seferović, potpukovnik JNA, rođen je 1925. u Mostaru. Član je SKOJ-a i sekretar skojevskog aktiva u Učiteljskoj školi od 1941. Jedno vrijeme je proveo u koncentracionom logoru “Visco di Udine” u sjevernoj Italiji. Bio je borac i komesar čete u Mostarskom bataljonu 1944, a iduće godine politički komesar 1. bataljona 11. hercegovačke brigade. Završio je oficirsku školu i Višu Pedagošku školu u Beogradu. Sada je odgovorni urednik edicije o našim ratnim brigadama.
Kao dugogodišnji vojni novinar i urednik, istoričar i publicist, pored većeg broja novinskih napisa objavio je i nekoliko publikacija: “Drugovi iz bataljona”, “Tajna partijske ćelije”, “Bataljon u okupiranom gradu”, “Šoša”, “Prozivka na Tjentištu”, “Partizanski kolopleti” a za štampu je pripremio “Vrijeme ratno Manojla Manojlovića”, “Javke bez odziva”, “Bosonogi bombaši” i “Pod bijelom zastavom”.
Pod naslovom “Bilješka o piscu” gornji tekst stoji na 167. strani knjige “Pred očima grada” Mensura Seferovića.
Knjiga je publikovana 1970, a život je prelistao još neke strane dalje od pomenute 167. i zabilježio neke podatke, nove, značajne, govoreće.
Pripremljene knjige su, uglavnom, oživljene na stranicama iza rednog broja 167.
U vojnom činu je izgubljen prefiks “pot”, samo je pukovnik.
Uredništvo iz jedne edicije, odgovorno, zamjenjeno je glavnim i još odgovornijim u “Narodnoj armiji”, u Beogradu.
Tako se mijenjaju neke stvari. Knjige su unapređene iz rukopisa u publikovana djela, uz ime Mensura Seferovića prispjeli mnogo značajni atributi i, sve se promijenilo osim toga njegovog svakoljetnjeg vraćanja “pred oči grada u kojem čovjek Mensur Seferović susreće svoje najnježnije djetinje godine, svoju Skojadu koja je nadživjela rat, i onu druga, koja je nadživjela zaborav.
To što su neki momci i neke djevojke nadživjeli zaborav, niko još zvanično, pa ni dijelom, nije upisao u zasluge Mensura Seferovića, mada kao životna istina stoji.
Pukovnikova i čovjekova biografija nije iz pomenutih razloga ništa siromašnija. U njoj postoji toliko podataka da neće nikad moći stati u jedan tekst, ni novinski, ni neki mnogo obimniji, pa zato ni autor ovoga ne živi u iluzijama da će mu ispričati život, pa čak ni najvažnije detalje, ali se ipak raduje što će vam bar na trenutak upriličiti susret sa njim.
Rat je vrijeme, mislim na ovaj posljednji, vrijeme koje nas je uvelo u modernu istoriju. Od balkanske, opančarske zemlje postali smo, ne samo poštovan geografski pojam, nego zajednica naroda i narodnosti cijenjena u svijetu. Rat je i vrijeme definisanja čovjeka kada je kresnulo ono što je najvrednije u njemu – kaže Mensur Seferović.
Drug Mensur, sa naočalima značajne dioptrije, okrenuo se ratu i Hercegovini, a najčešće Mostaru na autorskim stranicama. Nije to nikakvo vraćanje duga zavičaju, nije ton i poznati stvaralački poriv koji bitno definiše njegovu ličnost nego, čini mi se, najljudskiji stav čovjeka da istraje u kolektivnoj ratnoj, ali i jednoj ličnoj revoluciji duha sazdanog od najfinijih detalja u rasponu emocije – stvaralaštvo.
Grad pred očima Mensura Seferovića otvara svoju dušu, ne uvijek onakvu kakvu je zapisala istorija. Mensur Seferović otvara svoju dušu, ne uvijek onakvu kakvu je zapisala istorija. Mensur Seferović ima svoje mišljenje i ne libi se da ga kaže pa i kada odstupa od zvaničnih, hroničarskih.
Ali je duša grada koju nam donosi književnik ona prava, nepatvorena duša južnog Mostara koji se mora strasno voljeti – da bi se dovoljno znao.
Mensur Seferović, “cernička raja” iz godine kada je počinjao rat, preparandist i skojevac bilježi svoje vrijeme i projicira ga kroz istorijsku, ali i onu drugu, mnogo značajniju, srčanu prizmu.
Grad se, kao veliki behar, otvara pred njegovim perom.
Ili se to samo, nekim čudnim krvnim vremeplovom Mensur Seferović vraća kroz godine u vrijeme tihog i siromašnog djetinjstva kada se otac Alija vraćao sa svojih uskotračnih putovanja i one kasnije kada je cijela porodica – dakle i otac Alija i majka, i brat Nusret i sestra Hidajeta i on, Mensur – kada su svi prihvatili narodnu revoluciju kao svoju revoluciju i dali joj najvrijedniji dio sebe.
Knjiga bi se mogla napisati o porodici Seferović, kada Mensur Seferović, ovaj iza krupnih dioptrija elokventni sagovornik što na trenutke podsjeća na živi institut hercegovačke istorije, kada on ne bi u sebi nosio koliko ljubavi toliko i urođene skromnosti. Ne znam bi li u toj knjizi bio zabilježen sljedeći detalj, ali ga se on ovako sjeća:
– Bio sam 1941. godine rukovodilac skojevskog jezgra u Učiteljskoj školi, a početkom 1942. isključen iz škole poslije atentata koji je na proustaški orijentisanog profesora Malvića izvršio Brato Ćišić. Ljeto je bilo i kupali smo se na Neretvi. Bilo nas je više Skojevaca među kojima Krpo, Zvonko Miletić i ja. Talijani su došli na plažu u kupaćim gaćicama a pištolje su držali sakrivene u peškirima tako da smo ih ugledali tek kada su nam cijevi prislonili uz zatiljak. A onda je bilo kasno. Odvedeni smo u Ćelovinu i tek tu, po prvi put, ja sam shvatio kakva nam teška i nepoštedna borba predstoji.
Ta borba je trajala četiri godine, zvanično, po istoriji. Međutim, Mensur Seferović nosi revoluciju još dalje, sve do ovih godina i ovog dana u kojem preko puta, sjedi kao sagovornik.
Kao ubjedljiv sagovornik.
Kao sagovornik koji bez namjere da podučava otvara hiljade nikad napisanih, najneobičnijih stranica istorije koju nosi u sebi.
Dio te istorije je rekao u svom, obzirom na prilike, obimnom hroničarskom i književnom djelu, jer način na koji govori je po nečemu nov, nesvakidašnji. Hoću reći da bi bilo nepravilno pa čak i nepristojno reći da je djelo Mensura Seferovća samo hroničarska građa lišena finog literarnog nerva.
“Pred očima grada” najprefinjenijeg, smijem ustvrditi, pripovjedačkog dara.
Ovih dana, kaže “Komunist” u svojoj novoj ediciji objavljuje prvo njegovu knjigu “Šestorica osuđenih”.
Pročitah i recenziju, pohvalnu, veoma laskavu za djelo i autora.
I znate šta…?
Mislim da Mensura Seferovića nikako ne treba “pisati”.
Njega treba, posebno ovdje, u ovom njegovom i našem Mostaru nadomak Partizanskog spomenika i svih neutrnulih uspomena, njega tu i sada treba pročitati.
Poslije ćemo kroz život krenuti daleko mudriji.
Daleko ponosniji.
U čovjeka se, nakon prohoda kroz njegove stranice, svjetlo kao zvijezda na modroj podlozi južnog neba – sa kvalitetom više, javlja ljepota rodoljublja.
A to je jedan od hiljadu razloga za poštovanje.
Mišo Marić
Izvor. digitalni arhiv B. Vučine.
PRILOZI:
Fotografije: Mensur Seferović u ratu, i sa porodicom nakon rata. Arhiv porodice Seferović.
Neki naslovi Mensura Seferovića (Books by Seferović):
