Leo Hrvić: Profesor za fudbal i življenje
Mišo Marić u razgovoru sa fudbalskom legendom Veleža o školama života.
Kada je na svečanosti povodom četrdesetogodišnjeg rada u fudbalskoj organizaciji, a najviše u “Veležu”, slavljeniku Leu Hrviću uručena na poklon slika Ice Voljevice, ovaj nije mogao da se ne našali. Rekao je Leu: “Evo na ovom mome platnu ima pola Starog mosta, a drugu polovicu ću ti naslikati kada budeš slavio osamdesetogodišnjicu u “Veležu”.
Ma koliko Icu smatrali “neozbiljnim”. on je to sasvim ozbiljno mislio. A ni Leo Hrvić, čitavu stvar, nije primio kao šalu. Jer kad bi i stotinu godina, on bi s “rođenim”. Tu stotinu pa još neku godinu preko. I kad bi ponovo u život, opet bi iz kratkih pantalona, gimnazijalac Leo Hrvić u isti dres crvene boje, samo u drukčije, mnogo svijetlije vrijeme. A o tome vremenu koje je prošlo i životu, inače, govorio mi je ovako:
– Ja sam rođen 6. aprila 1921, slučajem okolnosti, u Bihaću. Moj otac Mustafa je tamo službovao jednu godinu dana i tamo sam se rodio. Inače, roditelji su mi rođeni Mostarci. Majka je od Slipičevića, umrla je lani, evo nema još ni puna godina. Živa su mi dva brata i sestra. Jedan od braće, Daniš, radi kao sekretar u štampariji u Mostaru, a Mirza je potpukovnik u penziji i živi u Beogradu. I sestra Zehra je penzionisana kao vojno lice i takođe živi u Beogradu. A ja sam najstariji, i nisam u penziji. Uostalom, ja i ne znam kako bih mogao u penziju, nije to za mene.
Četrdeset godina aktivnog rada u “Veležu” je pun penzijski staž. Okruglo 40 godina. Nije malo, je li? Jedna jednostavna matematika kaže da je Leo Hrvić počeo godine 1935. Kako je to davno kada se pogleda iz godine 1975, u kojoj jesmo. Danas žive generacije koje ne mogu pogledati u to vrijeme, predaleko im. A Leo Hrvić može kao da bilo juče. On može.
– U Mostaru sam završio osnovnu školu i upisao se u Gimnaziju. Maja 1935, sa čitavom jednom generacijom mladih ljudi koji su fudbalsku školu učili na Carini i u Zaliku, iza Sjevernog logora, pristupio sam “Veležu”. To je generacija u kojoj su te i koju godinu kasnije igrali Hilma Trebović, Kemal Arpadžić, Sule Gušanac, Šefkija Ćemal, Vojo Ivanišević, Enver Ćemalović, Zikrija Ćustović, Bora Ćećez i drugi. Oni su živi i danas. Od onih koji nisu živi sjećam se Muhameda Hadžiomerovića, Šerifa Husrefovića, Save Milovića… A svi smo tada bili dječaci – četrnaestogodišnjaci, petnaestogodišnjaci ili nešto stariji. I da znate: trebalo je imati hrabrosti pa pristupiti “Veležu” koji nije uživao simpatije tadašnjeg režima. Ja sam kao gimnazijalac dva puta dobijao jedinicu iz vladanja zato što sam javno oblačio “Veležov” crveni dres. “Velež” nije bio samo fudbalski klub, samo sportsko društvo, on je bio skojevska škola u kojem smo sticali političko vaspitanje u duhu Komunističke partije Jugoslavije. Zato je i rad kluba 1939. godine bio zabranjen. Sjećam se naše posljednje utakmice koju smo, ilegalno, u vrijeme zabrane, odigrali u Splitu sa radničkim klubom istog imena decembra 1920. godine. Okupili smo se iznad Balinovca, potrpali se u pet taksija i otišli u Split. To je bila i posljednja zvanična “Veležova” utakmica a onda je izbio rat. Bio sam u završnom razredu gimnazije te 1941. godine i školska godina nam se završila 27. marta. A onda je došao 6. april i teška vremena. Da me ne bi odveli u vojsku NDH, igrao sam jedno vrijeme za “Zrinjski” i nekako se izvlačio, a kasnije sam pristupio “Jedinstvu”. Kada sam osjetio da će me pozvati u vojsku, pobjegao sam u “Borovo” i nekoliko mjeseci igrao za “Batu”. Bolje i to nego u domobrane. Tamo su me pronašli pa sam 1943. mobilisan i poslan godinu dana u domobransku školu. Sljedeće godine iz škole su me rasporedili na službu u Zagreb. Nisam službovao. Pobjegao sam i jedno vrijeme se krio, ali su me uhapsili i držali u zatvoru do 1945. Februara su me uputili na front kod Bihaća. Pobjegao sam i krenuo u Mostar. Oslobođenje Mostara sam dočekao u vozu između Zenice i Sarajeva. U Sarajevu sam se krio kod nekih prijatelja do 6. aprila i oslobođenja Sarajeva, a onda sam se prvog dana prijavio partizanskoj komandi mjesta i raspoređen u XVI muslimansku brigadu XXVII udarne divizije. Demobilisan sam 30. marta 1946, a dan kasnije, dakle 31. marta, bio sam u Veležovim prostorijama u Mostaru i primio dužnost tehničkog sekretara kluba, i naravno, mesto polutka, što sam oduvijek igrao. Igrao sam sve do sezone 1955/56. i onda sam se zvanično oprostio s fudbalom.
Donja slika: pored navedenih, na slici su Muhamed Hadžiomerović, prvi s lijeva, a pored njega je Meha Trbonja. Prvi s desna je Ilija Terzić, žrtva fašističkog terora (ubijen 1941.). Peti s desna je Šerif Husrefović.
Te sezone 55/56. Leo Hrvić se zvanično oprostio s fudbalom i nastavio sa fudbalom. Postao je trener omladinaca. Opet su na teren istračavali neki četrnaesto, neki petnaesto, neki šesnaestogodišnjaci, rasli na Carini, u Zaliku, na Luci, u Donjoj mahali. Visoki neki dječaci, nasmijani, ama baš onakvi kao Leova generacija 1935, samo sa daleko, samo sa neuporedivo lakšim putevima.
Pred njima nije bilo ilegalstvo.
Pred njima nisu bile slabe ocjene iz vladanja za javne nastupe u crvenom dresu “rođenih”.
Pred njima nije bio ni rat, a to je mnogo važno, dabome. – “Velež” me naučio kako treba živjeti, kaže Leo Hrvić. Od dječaka iz moje generacije stvarao je ljude… Prave ljude, pa misli da je to ono glavno, ono najvažnije. Nije “Velež” nikada bio smo klub, samo sportsko društvo. “Velež” je oduvijek bio škola za ljude i to je ona osnovna karakteristika, to je ono u čemu leži njegova veličina. Mi koji smo imali iskustva i koji smo osjetili svu ljepotu i gorčinu igranja u “Veležovom” dresu predratnih godina dobili smo odgovoran društveni zadatak da i kod ovih mlađih generacija koje su stasale poslije rata razvijemo iste principe, iste ideale, ako mogu tako reći. I uspjevali smo u tome. Sve ove generacije koje sam ja vodio do danas, svi su oni identični sa onim prijašnjim, koji su uz fudbal učili pravila življenja, i učili rodoljublje i sve što ide s njim. Zato vam iskreno velim da sam jako ponosan na godine provedene u “Veležu”. Mislim da sam dobro upotrebio tih četrdest godina sa onim ratnim prekidom, mislim da sam uopšte dobro upotrebio život. Nije pretjerano ako kažem da bih se ponovno, ako bih došao u takvu situaciju da nešto počinjem, da bih se ponovo opredijelio za taj put koji sam već jednom prošao. Bio je to težak, ali i lijep hod.
Na početku puta bio je radnički, bome i partijski klub “Velež” u Mostaru.
Onda je bio rat.
Poslije rata ponovo je bio “Velež”, opet radnički i opet isti klub u Mostaru, samo su godine bile mnogo drukčije, a što se momaka tiče, mislili smo jednako kao i oni ranije.
Mislili su crveno.
Sada je vrijeme današnje, a “Velež” je “Velež”.
Biti “Velež” znači biti Mostar. Znači biti i šire. Znači biti Jugoslavija.
U tome i takvom “Veležu”, profesor za fudbal, Leo Hrvić, i jutros drži neki čas. Uči momke kako se to s loptom i kako se to sa životom.
On je fudbalske studije završio u najteže a pravo vrijeme.
Jedan bi to fudbal bio ako ga ne bi igrali pravi ljudi, i ako ga ne bi predavali pravi ljudi.
U Lea Hrvića imam i imamo puno povjerenje.
Opravdano.
Mišo Marić, “Sloboda”, 1975.
Pročitaj više: https://fkvelez.ba/sjecanje-haldun-leo-hrvic/
Povezani članci: