Kemal Monteno: Dječak zvani Monteno

Jedan talijanski vojnik poslan je “da osvaja svijet”. Umjesto toga, njegov sin osvojio je pjesmom sve nas. Mladi Kemo pjevao je nekoć i sa Mostarskim kišama. Iz stare štampe – razgovor Miše Marića sa Kemom na početku karijere.

Tata Monteno nikad nije volio da ratuje. Njemu su silom prilika utrapili pušku u ruke, obukli uniformu i poslali ga da sa stotinama hiljada drugih italijanskih vojnika, u posljednjem ratu, osvaja svijet.

Osvaldu Monetenu se nije osvajao svijet. On je bio opredjeljen za neke druge, veoma ljudskije stvari.

“Gvera – grande mizeria” (Rat – velika bijeda) mislio je tata Monteno. I pošto je tako mislio, i ratovao je tako. Njemu se jednostavno nije pucalo, nije mu se ginulo. On bi najradije bacio sve dođavola i pušku i uniformu, uzeo gitaru i zapjevao: “O, sole mio“.

A poslali su ga da osvaja svijet.

Njemu, naravno, ni na kraj pameti nije bilo da osvaja svijet.

Onda je stigao u Bosnu. U Bosni su velike planine, neki dobri ljudi, čudne pjesme i prekrasne djevojke.

Tata Monteno je susreo jednu, zaljubio se i rat je otišao dođavola. Tako Osvaldo Monteno nikad ništa nije osvojio. Kakav rat, kakve tričarije. On je svoju jedinu bitku u tome ratu izgubio sa jednom kršnom Bosankom i time je čitava stvar, bar što se njega tiče, završena na najbolji način.

Nijemci nisu tako mislili, ali je tata Monteno uspio da ih nadmudri. Kada su i oni kapitulirali, njemu se više nigdje nije išlo. Ostao je u Bosni.

Iz te ljubavi bivšeg italijanskog vojnika, kojeg su poslali da osvaja, a bio osvojen – rodio se Kemal Monteno.

Rastao je kao što rastu svi sarajevski dječaci oko stadiona na Koševu. Osvaldo Monteno je radio kao postolar na koševskom stadionu, a dječak je rastao u blizini fudbalskog terena i pomalo sanjario da postane fudbaler.

Nije postao fudbaler. Od oca je naslijedio osjećaj za pjesmu, jer tata Monteno je volio da pjeva:

“O sole mio“

Onda je dječak Monteno dobio jednu staru gitaru. I tako je počelo. Počelo je od te stare gitare i nastupa na školskim priredbama a završilo se sa pobjedničkom pjesmom na “Opatiji 73”.

Pardon – još se nije završilo. Pravilnije je reći da je tek počelo i da ima vremena da se još komponuje i još pjeva.

Napravljeni su prvi snimci na Radio Sarajevu. Kemal Monteno je stigao na radio-talase, a odatle kao voditelj sa Sabinom Varešanović i na mali ekran.

Onda je komponovao i zapjevao “Lidiju”. Publika ju je prihvatila i ime Kemala Montena je pošlo u eter.

– Znaš li šta sam radio onoga dana kada sam se vratio sa svog prvog nastupa na Opatijskom festivalu. Nisam imao dobre cipele, a moj otac je brinuo oko krampona na kopačkama fudbalera “Sarajeva”. To je u tome trenutku bilo važnije jer je “Sarajevo” igralo neke odlučujuće susrete – a teren je bio pod snijegom. Tako sam toga dana, po povratku sa Opatijskog festivala zabavnih melodija, uzeo lopatu i čistio snijeg sa terena, da bih zaradio za cipele. Sjećam se dobro – ruke mi promrzle, žuljeve sam nabio.

Prvi honorari Kemala Montena su otišli u skromni kućni budžet. Tako godinama. A on je i dalje komponovao neke fine i mnogo tužne pjesme, pojavljivao se na radio i TV ekranu. U međuvremenu je volio jednu Branku sa krupnim očima. Čitavo vrijeme sanjao jednu Branku sa krupnim krupnim očima. Čitavo vrijeme sanjao jednu Branku i to je jedina prava djevojka u njegovu životu.

Danas je ta djevojka krupnih očiju Branka Monteno, majka male Adriane Monteno i to su dvije najveće ljubavi Kemala Montena.

U iznajmljenom stanu na Borku, kod Vrbanja mosta u Sarajevu žive njih četvero.

Kemal, Branka, Adriana i jedna gitara – dvanaesterac. Sa te gitare u svijet muzike je otišla i “Gori vatra” i “Moj prijatelj Ari” i “Pahuljice moja” i “Dječak zvani mir” i još mnogo nekih pjesama koje mi svi neobično molimo.

– Kažu mi – priča Monteno – da u komponovanju imam nešto od italijanske zabavne muzike. Ja to ne znam, ja jednostavno komponujem onako kako osjetim. Za mene ne postoji italijanska ili grčka zabavna muzika. Za mene postoji samo dobra i loša pjesma.

To kaže jedan od njih četvoro. Oni, kao što rekoh, stanuju kod Vrbanja mosta u onom iznajmljenom stanu, a tata Monteno i dalje brine za kopačke fudbalera “Sarajeva” i ovih dana nije baš zadovoljan jer “Sarajevu” loše ide.

– Kad gubi “Sarajevo”, kao da on gubi – kaže Monteno junior. Ni s kim ne govori, čak ni moje nove pjesme neće da sasluša. Neće da mi ispriča ni jedan “štos”. A ja veoma volim da slušam njegove interpretacije vica. Smiješno ih govori – nešto kao Anton Marti. Da pukneš od smijeha koliko zbog samog vica, toliko zbog njegovog jezika u kojem je ostao neki italijanski izgovor i poneka riječ.

Kemo zna strašno mnogo viceva. I govori ih izvanredno. Mislim da nisam nikog susreo ko sa takvim zadovoljstvom priča “cake” kao što to čini on. Na turnejama Radio-Sarajeva on je glavni štim-majstor kolektivnog raspoloženja. I onda zna i šatro. Govori ga toliko brzo, bez napora, da to graniči sa nekim čudnim umijećem.

Mislim da je jedini pjevač i kompozitor u našoj zabavnoj muzici koji ni o jednom kolegi nikad nije rekao ni jednu jedinu lošu riječ. Ne zbog toga da ih ne bi povrijedio nego zbog toga što Kemal Monteno stvarno misli da su svi ljudi jako dobri. To je njegov životni stav i njegov cjelokupno odnos prema ljudima.

On je svoje najbolje pjesme davao da pjevaju drugi. Stvarao je Sabinu Varešanović, Zdravka Čolića, Mahira Paloša. I svi će oni reći da u njihovom uspjehu ima pola Kemala Montena. Jer imati Keminu pjesmu na nekom festivalu – znači u najmanju ruku biti zapažen. A na istom festivalu gdje je pjevao, drugi su pjevali njegove bolje pjesme.

Jedno od prvih gostovanja Kemala Montena, van Sarajeva, prije nekih sedam-osam godina bilo je u mostarskom “Abraševiću”. Mostar ga je tada toplo primio (…).

– Moj najdraži koncert u životu održao sam u Mostaru u Desetoj osnovnoj školi bez orkestra, bez mikrofona, prije pet godina u pauzi između dvije smjene. Svirao sam gitaru sve dok mi krv nije udarila na nos, kaže on.

Zato Monteno voli da dođe u Mostar i za prijatelje i za svoju dušu da zapjeva “Eminu”. Misli da je to najljepša pjesma koju je ikad čuo.

A i nama se strašno dopadaju pjesme koje on stvara pa su tako dugovi poravnani.

Uostalom i kada ponovo dođe, dobro došao.

Dobro nam došao, Kemale Monteno.

Mišo Marić

PRILOZI:

Osvaldo Monteno, otac omiljenog jugoslovenskog pjevača Kemala Montena, kao italijanski vojnik. Postoji podatak da je kao vojnik ratnih godina boravio na mostarskom aerodromu u Ortiješu. Izvor: Yugopapir.

Kemal Monteno sa roditeljima. Izvor Yugopapir.

Malo je poznat podatak da su se u Mostarskom bataljonu borili i italijanski vojnici – prebjezi iz italijanske vojske. Na ovoj slici su dva Italijana.

Grupa boraca i rukovodilaca Mostarskog bataljona. Sjede (s lijeva na desno): Talijan, partizan, Savo Savčić, NH Meha Trbonja, Talijan, partizan. Stoje: Alica Krpo, Fadil Numić, Husa Orman, NH Ahmed Pintul, NH Enes Orman, neidentifikovani.

Pjesme Mostarskih kiša u izvedbi sa Kemom:

“Nije sloboda stigla iz bajke”:

“Marija”

“Zemlja”, Kemal Monteno i Davorin Popović