Josip Sliško: Sedma žica fizičara Sliška
“Mladen i Laca, Tanja i Pava”, “Sloboda jaše na bijelom konju”, “Zapjevaj slobodno, slobodo”… Iza poznatih stihova “Mostarskih kiša” stoji Mišo, a ko stoji iza muzike? Iz stare štampe – razgovor Miše Marića sa kompozitorom koji je njegovim stihovima dao melodiju, i pretočio ih u najljepše, vječne pjesme Kiša.
Kad neko kaže: Španija, ja mislim: gitara. Kad mislim gitara, čujem Lorku. Kad čujem Lorku, to je s gitarom i onda sam siguran: gitare su izmislili dugoprsti berberi u nekoj vreloj andaluzijskoj noći.
Jedna je žica od mjesečine, druga od srebra, treća od tuge, četvrta od puti, peta od smilja, i šesta… od čega se vama najviše dopada. Za gitaru je dovoljno šest žica, mudre knjige kažu: ne valja pretjerivati.
I još ima samo jedna žica, “e” koja je u meni.
Najviše volim svirati na toj jednoj žici, “e”. Za nju jednu imam dovoljno sluha a ostale su mi previše.
Prije tri godine upoznao sam u Mostaru jednog momka sa gitarom. Kaže došao je s juga, zato mu gitara i još mi reče da se od praktičnih stvari bavi fizikom, da će biti profesor na EMŠC u Mostaru.
Tako je i bilo. Za čitavo ovo vrijeme od tada pa do danas susretao sam ga s gitarom a bio je profesor u EMŠC Fizike. Godinu dana od toga vojnik JNA: Pisao rijetka pisamo, ovamo u Mostar, s notama. U takvom jednom pismu: plava koverat, žig Zenice, VP ne sjećam sa broja, januara prošle godine stigle su note “Februarske pjesme“.
Poslušaj pjesmu: “Sloboda jaše na bijelom konju” (Februarska)
U prilogu, vojnik Josip Sliško, piše:
“Evo šaljem muziku “Februarske”, ja bolje nisam znao napraviti.”
Nije ni mogao. Ako nije vjerovati novinaru, onda treba na prethodnoj strani u tekstu “Sunčani dani Mostarskih kiša” pročitati autentičnu izjavu Zdravka Ostojića, sekretara OK SK Mostar o toj pjesmi. Može se upitati i drug Đemal Muminagić, potpredsjednik Skupštine BiH koji je tu pjesmu 14. februara ove godine slušao 7 puta i bilo mu malo.
I ja volim jako da je slušam.
– Muzika je, kaže Josip Sliško, tema za sebe. Pitaju me ponekad kako se fizika i gitara mogu naći uporedo. Fizika angažuje intelektualno, a gitara emocionalno. Ona je za moju dušu. Baš tako nekako: za moju dušu. Uostalom čovjek mora živjeti i intelektualno i emocionalno. Što se mene tiče nikad ne bih otkidao ni od jednog ni od drugog. Nema smisla živjeti asketski u ime naučnih ciljeva. Mislim da je takvo vrijeme prošlo. Dobrom organizacijom života može se i jedno i drugo.
Jedno je fizika, za svaki dan i LD.
Drugo je gitara, za povremeno i za svoju dušu.
Nije uvijek samo za svoju dušu. Ne bi bilo ni smisla. Njegova gitara, jedna stara “Džipson” gitara Josipa Sliška, odavno stoji na masovnoj upotrebi. Ono što je iz nje i iz sebe izvukao za posljednijh nekoliko godina učinilo je da ta stara gitara uđe u anale muzičkog Mostara.
Na prvoj žici plače jedna mostarska mati.
Na drugoj žici šume topole.
Na trećoj žici pjevaju oni koji nikad više neće pjevati.
Na četvrtoj stiže sloboda na bijelom konju, 14. februara 1945.
I na šestoj, najglasnijoj, neki momci iskivaju sunce za nebo domovine.
A od svih najtiše, najtananije, u njegovim prostorima muzike treperi ona jedna jedina “e” žica.
“E” žica profesora fizike Josipa Sliška.
Da se ne bi pogrešno mislilo kako Josip Sliško, u ime gitare zanemaruje fiziku, dozvolićete da citiram naslov jednog rada u izdanju Akademije nauka i umjetnosti SR BiH. Piše na engleskom, jer rad se šalje svim Akademijama nauka na svijetu, a naslov je “Green's functions of subsystems in a non-relativistic quantum system”.
Tako piše. I još piše da su autori akademik Krunoslav Ljolje and prof. Josip Sliško.
To je jedan od radova fizičara Josipa Sliška u saradnji sa ovogodišnjim dobitnikom “27. julske nagrade” akademikom Ljolje. Drugi će uskoro izići iz štampe u izdanju Akademije pod naslovom “Račun smetnje za matrice gustoće” a prof. Sliško ga je podnio lani, juna, u Portorožu, na simpozijumu o Kondenziranoj materiji.
Za treći rad je potpisao ugovor i tako ispunio zakonsku normu objavljenih radova koji mu omogućavaju rad na disertaciji.
Hoće prof. Sliško, da bude dr fizike. A on kad hoće, znam ga, biće.
Njegova biografija nije duga, ali da i nju kažemo. Rođen u Novom Sadu 18. maja 1947. Ovoga maja ansambl “Mostarskih kiša” za koji komponuje pokloniće mu buket cvijeća. Ansambl bi i bolju gitaru, samo nema odkuda. I sa tim cvijećem kompozitoru Slišku će biti sve jasno.
Da se opet vratimo biografiji. Osnovnu i gimnaziju je završio u Trebinju. Tamo živi jedna fina majka Ljubica, a otac Andrija, VK mašinobravar, popravlja vage. Otac je Andrija jedan od najboljih majstora u Jugoslaviji kada je u pitanju vaga i njega tačnost. U Novom Sadu živi sestra Ružica. Ona liči na djevojčicu, a profesor je muzike. Bilo bi jako nezgodno pomisliti kako ona pomaže bratu oko komponovanja. Tu nema asistencije.
Fiziku je, u roku, Josiš Sliško diplomirao u Sarajevu. Poslije došao za profesora u Stolac. Tamo je napravio prve pjesme, ako ne računamo onu o Tanji 1965. Tanja je Dubrovčanka i već se udala, a ni pjesma nije bila bogzna kakva da bi je puno spominjali. U Stocu je prof. Sliško komponovao “Povratak”, “Rastanak”, “Ako ove noći”, “Noćas” i sve one fine pjesme sa kojima je dubrovački duo Srđan i Buco krenuo iz anonimnosti. A kada je došao u Mostar, profesor Sliško se okrenuo revoluciji.
– Pošteno se 30 godina poslije rata okrenuti tome vremenu i reći ga stihom i muzikom. Jedino se na taj način možemo odužiti ljudima koji su pobjedonosno završili najpošteniji, najteži i najslavniji rat u istoriji naših naroda i narodnosti. U Mostaru sam imao sreće da sam učestvovao u formiranju vanrednost muzičkog kolektiva kakav su “Mostarske kiše” kojem je, ovih dana, dodijeljeno visoko priznanje boraca naše republike. Do danas još uvijek nismo pokazali šta možemo. Ni Aida Kazazić, vanserijski talenat za pjevanje, ni hor Osnovne škole “Braća Ribar” koji Slavica Deronjić vodi s puno smisla i ljubavi, ni mali Adnan Pintul, ni gitarista Nermin Cilović. Svi su oni neosporni talenti i zato vjerujem da će, kako kažeš, doći sunčaniji dani za “Mostarske kiše”.
Tih sunčanih dana Josip Sliško će biti s ansamblom. Da komponuje o revoluciji i februarima. Bez novca, za vašu dušu.
Podstanari se nisu proslavili komponujući.
Imaće i ono dr, uvjeren sam. Treba mu to, a ni Mostaru neće biti na odmet.
Imaće valjda jednu svoju, dobru gitaru. Imaće, valjda, i neki samo svoj tihi kutak kada u njemu zatreperi ona najljepša žica “e”.
Tada će svima biti mnogo jasnije zašto sam već danas, a s pravom, sve ovo napisao.
Žao i je veoma što je ovo posljednji red u ovom tekstu i što prostora nema više.
Mišo Marić, list “Sloboda”
Josip Sliško, čuči dole lijevo.
Poslušaj sve pjesme: