Romeo Tiberio: Između dva svjetla
Razgovor Miše Marića sa jednim od najpoznatijih mostarskih arhitekata koji je “projektovao skoro pola poslijeratnog Mostara” i koji je “preko trideset godina projektovao Hercegovinu”. Između ostalog, Romeo Tiberio je autor spomenika palim Veležovcima koji se još uvijek nalazi na Stadionu pod Bijelim brijegom.
Zvuči veoma italijanski. Kao onaj Julijin. Kao Tiberio Grahco. Kao imperator Klaudio.
Tanušne su veze Romea Tiberio i sa Šekspirovim junakom i sa imperatorom Klaudiom. On je sin Antonia Tiberio.
Antionio kao Marco Antionio, samo su i tu veze veoma tanušne.
Marco Antonio je vodio legije.
Antonio Tiberio filmske predstave. Ne tako davno prije njega, frer Limier.
Film ovog časa može da počne. Izvolite u kino “Rojal”. To je prvi mostarski bioskop. Vlasnik je Antonio Tiberio, il padre Romea Tiberio.
U prvom kadru filma javlja se otac Antionio, emigrirao iz Italije 1898. u Mostar.
Ke bela ćita.
Počeo kao mehaničar, pa otvorio prvi bioskop. Donio prvu dinamo-mašinu. Upalio prvu uličnu električnu sijalicu u Mostaru, preko puta današnjeg hotela “Bristol”.
Tada je odlično radilo kino “Rojal”, a “Bristol” nikako.
Kino “Rojal” je počelo početkom ovog vijeka, a “Bristol” 1960. U kinu je radio otac, a “Bristol” je projektovao sin.
– Ja sam peto i posljednje dijete. Rođen sam u Mostaru pred prvi svjetski rat, 1912. godine. Ovdje sam završio osnovnu, počeo gimnaziju, nastavio u Sarajevu, a maturirao u Splitu 1933. Onda sam otišao u Bolonju na studij. Studirao sam arhitekturu i diplomirao. Pa sam od obaveze u italijanskoj vojsci pobjegao u Jugoslaviju. U Mostar. Rat sam proveo “ispod kapi”, tako da kažem. Jurili me Italijani, jurili Nijemci. Početkom 45. pristupio sam partizanima i našao se u kulturnoj ekipi 29. divizije iz koje je izniklo PNOH. To je Pozorište narodnog oslobođenja Hercegovine, objašnjava mi Romeo Tiberio dok se nad Mostarom sprema neka teška septembarska kiša.
Kiša će vjerovatno da pljusne ali ja se spremam da sa arhitektom Romeom Tiberio skoknem do 1945. kada su i najkišnji dani bili krcati suncem.
– Bile su to čudne, svijetle, te poratne godine. Ja sam te iste godine demobilisan i dobio sam zaduženje da osnujem Povjereništvo za građevinsku obnovu. Dvije godine bio sam šef baze za obnovu dijela Hercegovine stravično opustošene ratom, a 1974, kada se oforimla GP “Hercegovina” počeo sam kao projektant. Šest godina kasnije, dakle 53. osnovao sam prvi Projektni biro i postavljen za direktora. Bilo nas je vrlo malo, svega dva-tri arhitekta a ja sam jedini bio Mostarac. Tada je počela moja projektantska karijera.
Ta je projektantska karijera Romea Tiberio trajala sve do maja prošle godine kada je projektantove oči napala zla boljka koja se stručno zvoe atrofija očnog živca. Uostalom, njen stručni naziv i nije tako važan, zlo je u činjenici da Romeo Tiberio više ne projektuje.
– Za tri dana mi se zamutilo i od tada sam na bolovanju, ali se još uvijek nadam. To me ubilo, odvojilo od posla ali još uvijek me pitaju za savjete u Projektnom zavodu Hercegovine gdje radim kao glavni inženjer. Spremam se sada u Sovjetski Savez kod poznatog okuliste u Moskvi profesora Krasnova pa ćemo vidjeti može li se šta uradili. Oko ovog moga odlaska na liječenje angažovali su se i najodgovorniji društveno-politički rukovodioci Mostara. Ta mi pažnja veoma godi, ne nekoj mojoj sujeti nego što mislim da je to poštovanje za moj dugogodišnji rad u gradu u kojem sam rođen.
U gradu u kojem je rođen Romeo Tiberio i sa ovako oslabljenim vidom zna svako ćoše. Nije pretjerano ako konstatujem da je projektovao skoro pola poslijeratnog Mostara.
– Eh, teško bi to bilo sve nabrojiti. Prvo sam još 1947. projektovao zgradu današnjeg Srednjoškolskog đačkog doma, a ove godine je otvorena i fiskulturna dvorana u sklopu iste zgrade, takođe po mom projektu. Ovaj čitav blok od “Razvitka” do nekadašnjeg nebodera. Znate li gdje je neboder? E, vidite, to se nekad zvalo neboder, mada danas nije. U ono vrijeme, 1956. kada je izgrađeno, to je bila najviša zgrada u Mostaru. Projektovao sam i one zgrade na stubovima što ih zovu “Sokolove”, pa zgradu gdje je danas banka, a prije bio ekspres-restoran i onu do nje koja se nastavlja uz glavnu ulicu, pa “Bristol”, pa zgradu u kojoj je Revija, pa onda onu u Šantićevoj ulici, pa u Ulici Save Kovačevića, pa zgradu Socijalnog, pa Osnovne škole “14. februar” i one u Donjoj mahali, zgradu nove opštine i ko bi to sve mogao nabrojiti. Posljednje što sam prije bolesti uradio, a što je izgrađeno, to je ovaj kompleks pod Bijelim brijegom gdje su se stanovi dobijali iz Fonda solidarnosti onda svuda po Hercegovini. Zgradu hidroelektrane u Trebinju, bolnice u Stocu, škole i opštine u Posušju, svuda u Konjicu. Godinama sam projektovao i spomen-obilježja od Bileće do Prozora, od Nevesinja do Prebilovaca.
Preko trideset godina Romeo Tiberio je projektovao Hercegovinu. Kuće se, vidim dobro drže, a njega napala tama.
– Dok god je malo svjetla, kaže, ima nade. Čini mi se da bih baš sad mogao najviše da uradim, da ima u meni snage da projektujem bolje nego ikad. A oči oslabile. Međutim, ja sam zadovoljan sa onim što sam uradio. Zadovoljan sam jer znam da sam radio dobro, da me ljudi cijene zbog toga. Već tri godine moje me kolege predlažu za Februarsku nagradu, stavilo je potpis ove godine oko 100 arhitekata i tehničakra na taj prijedlog. Sada, u bolesti, nisam sam. Najpoznatiji ljudi ovog grada žele da mi pomognu. To je poseban osjećaj kad vas ljudi cijene i mislim da je to najvažnije. A sam sobom, zadovoljan sam. Ne samo zbog nog što sam kao profesor na Građevinskoj školi odgajao buduće arhitekte. Evo recimo Dule, pa Krpo, Đapo, Golić, Miljak, sve su to moji učenici. Ima u Mostaru dvadesetak inženjera i arhitekata koji su bili moji đaci. Ja ih znam i vjerujem u njih.
Reče mi još Romeo Tiberio da je od puteva, mostova, kuća i onih objekata njemu uvijek najdraže bilo projektovati zdanje u kojem će se čovjek ugodno osjećati. To mu je, kaže, bilo najdraže.
Time smo se približili i kraju ovog dokumentarnog filma koji je počeo u vrijeme kina “Rojal” u Mostaru.
Sada se svjetla pale i priprema nova rola.
U pauzi između dva svjetla projektant Romeo Tibero daje savjete.
Dok ima svjetla, kaže, ima nade.
Romeo Tiberio.
Zvuči veoma italijanski. Kao onaj Julijin.
Kao Tiberio Grahco. Kao imperator Klaudio.
Od svega toga najviše kao Projektant.
Mišo Marić za “Slobodu”, krajem 1970tih.
POVEZANI ČLANCI: