
brošura “Partizanski spomenik u Mostaru” (1980.)
knjiga “Spomenica Mostara 1941-1945.”
drugi dokument ili dokaz o spomen-ploči (na pr. fotografija)
Slavko N. BALAĆ
SLAVKO (NIKOLE) Balać, rođen 27. januara 1914. u Vrlici kod Knina. Obućar, „najčešće bez posla“, fudbaler Veleža. Član KPJ od 1937, istaknuti sindikalni borac i član Međustrukovnog odbora, jedan od predavača u Radničkom domu za širi krug radnica i domaćica. Nakon demonstracija u septembru 1940. godine u Mostaru odveden u logor Lepoglavu. U istoj grupi su uhapšeni: Nikola Abramović Bjelica, Mustafa Bjelavac, Rade Bitanga, Mustafa Alajbegović, Smajo Brkić, Hasan Kreso, Slavko Balać, Luka Knežić. U drugoj grupi su uhapšeni Mustafa Humo, Velija Hujdur, Vasilije Tošić, Mile Ćećez, Ljubo Ajvaz, Rade Majstorović i Rudolf Hrozniček. Ustaše su ga 19. jula 1941. prebacile u logor Gospić* gdje je ubijen.
Tri Slavkova brata su poginula u NOB-u: Natko Balać, Đorđo Balać i Boro Balać. Jedna ulica u Mostaru nazvana je po braći Balać.
* prema podacima iz knjige “Spomenica Mostara 1941-1945.”
ODLOMCI IZ LITERATURE:
Slava Balać, sestra: „Ja sam, znate, divnu braću imala. Djetinjstvo nam nikakvo. Svi smo rođeni u Kistanjima, samo je Slavko rođen u Vrlici. Otac je imao nešto gostionice, on je bio Vrličanin, a majka od Ljubinja, sjećam se da je pričala kako je u sepetu došla u Mostar. U Mostar smo došli 1926. godine i otac je radio kao fizički radnik. Umro je 27. Mi smo bili djeca, šta sam ja imala tri godine. Toga dana kad je otac umro, mati je dva zadnja dinara dala za petrolej. Natka je otac, jedino, spremio na škole, u Beograd. Tamo je Natko završio prava. Mi ostali smo stalno skupljali novac za školovanje, ali ga nikad nismo skupili. Slavko je završio za obućara, Boro za krojača, a Đorđe za limara. Đole je bio najmlađi, bio je krupan, tamnoput. Što je očima vidio to je rukom stvorio. A po naravi u vatru u vodu. Kad je bio štrajk limara u Beogradu, Kosmajac je, čula sam govorio “Uhvatite mi onog crnog, visokog Balaća pa ću srediti štrajk.” Za Slavka sam bila emotivno vezana, ponajviše, čini mi se, jer je bio slabog zdravlja. Kad je prvi put bio u Ćelovini i kad su ga prvi put pretukli, bacio je krv. Poslao veš kući, a bijela mu košulja sva krvava. On meni nikad nije rekao da mu operem košulju, opeglam pantalone, ako me nije zamolio. A kad naplati, vazda nešto nosi kući. Kupi lonac majci, kafenjak, meni nešto. Ćutljiv bio, miran. Moja duša, moj miljenik, a kad plane treba bježati kilometar od njega. Natko je bio isto miran, pametan. Odlikaš kroz svu školu, jedino na maturi bio vrlo dobar. Nosio je naočale, bio kratkovid. Radio u Ministarstvu pošta i bio sekretar Partijske organizacije koja je u Ministarstvu ilegalno djelovala. Boro je bio nešto poput mene. Kao da ste jednu jabuku raskrižili. Neupadljiv, sabran. Bio mi je brat, a sjećam se 1941, ja trpam neke letke i biltene, on trpa letke i biltene. On ne zna da sam ja u Partiji, ja ne znam da je on u Partiji. Eto, takvi smo bili.“ Autor: Mišo Marić, „Sestra“, „Sloboda“ .
http://rsdvelezmostar.blogspot.com/p/fk-velez.html; grupa autora (1986): Hercegovina u NOB 2. dio, Beograd; grupa autora (1986): Hercegovina u NOB 4. dio, Beograd; Mahmud (1981): “Mostarke”: fragmenti o revolucionarnoj djelatnosti i patriotskoj opredjeljenosti žena Mostara, o njihovoj borbi za slobodu i socijalizam, Opštinski odbor SUBNOR-a Mostar; grupa autora: Spomenica Mostara 1941-1945.
Fotografija: S. Demirović (spomen-ploča), arhiv Gordane Miletić Buzaljko.
Poznajete li detalje iz života ovog borca? Pošaljite nam vaše priče i fotografije. Sačuvajmo od zaborava!