Skip to content

Mostarske skojevke, Pomen Salki

Povodom pogibije omladinca Salke Šestića 22. januara 1943, njegove drugarice, mostarske skojevke, spjevale su pjesmu nazvanu “Pomen Salki”. Pjesmu je po sjećanju zapisala jedna od skojevki, a porodici Šestić je donijela njena kćerka Munevera. (izvor: arhiva porodice Šestić. Najiskrenije zahvaljujemo na ustupljenom materijalu.)

SLIKA: Mostarske skojevke na Salkinom grobu, marta 1943.

Pjesme

POMEN SALKI

Čiji grobak tražiš putniče neznani?
Čiji grobak tražiš po tužnoj poljani?
A ja grobak tražim svoga vjernog druga,
Ta i ti ga poznaješ!
Ah, ah, ah, Salku Šestića
Eno vidiš gore kraj novog pazara* 
Tu ga sahranjuju četiri žabara.

*misli se na tržnicu preko puta harema na Carini.

Mensur Seferović, Logorske refleksije

Mensur Seferović (Mostar 1925 – Čikago 2020), mostarski skojevac i partizan, posljeratni novinar, istoričar, književnik i publicista, oprobao se po prvi put u književnosti 1943. kao sedamnaestogodišnji zatvorenik italijanskog logora Visco di Udine. 

Zahvaljujemo Seleni Seferović na ustupljenom dokumentu iz porodične archive.

Logorske refleksije

Zvijezde nebeske daleke
što me svake noći obilaze
u logoru Visco di Udine
i noćas rane moje previjaju.

Mostarske djevojke cerničke
prva  djevojka moga poljupca
moje munje zavjetne
bljesnuše i u ovoj crnoj noći.

Spletoše se ruke i noći maglene
odnesoše logorske žice dvoredne
i kule betonske mitraljeske prijeteće
reflektore i pse lajave

Repetica zvijezda što posljednja zgasne
preletje preko cijela neba
i iznad nas 
ostavi svijetleći trag budući dan.

Spjevano u logoru Visco di Udine u sjevernoj Italiji ljeta 1943. Autor pjesme Mens. Sef. imao je tada 17.5 godina (autorov rukopis)

 

Velimir Kovačević, Šumi Neretva plava 

Pjesmu je spjevao Velimir Kovačević,  skojevac, i omiljeni pjesnik svoje generacije. Prepisao je i priložio u pismu Rifat Pavlović, borac Trinaeste hercegovačke brigade početkom 1945. godine. v. članak.

Šumi Neretva plava


Šumi Neretva plava
i priča priču kako je pala
Drugarica prava
kraj tvojih obala.

Po kršu krv vrela se prosu
i natopi njenu plavu kosu.
I ono vedro, veselo lice,
palo je žrtvom haubice.

Neretvo, Neretvo ti trebaš da znaš
Kakva (nečitko) na obali imaš
Vjerno je čuvala obale tvoje
i za tebe dale sebe, sve svoje.

Drugovi novi na obalama stoje,
stražare, čuvaju obale tvoje
s obala speri krv rumenu,
za zemlju, za slobodu, za obale tvoje – prolivenu.

Šumi, šumi Neretvo plava
i pričaj priču kako je pala
Drugarica prava
Kraj tvojih obala.

potpis: Garavi (Pavlović R.)

Svetislav Mandić, Onaj sudnji dan

Beogradski pjesnik rodom iz Mostara, Svetislav Mandić (1921-2003), po zanimanju slikar konzervator i kopista fresaka,  već u poznim godinama se kroz stihove obraća svojim palim drugovima iz djetinjstva. Neka imena smo pronašli na Partizanskom spomen-groblju: Slobodan Bogdanović, Anđelko Dakić, Velimir KovačevićVasko SorajićŽivko Škoro i Slobodan Vuković

Objavljena u zbirci “Pesme” (1990).

Izvor: Шмуља Вања (2017): На пергаменту душе, поезија и фреске Светислава Мандића, Бања Лука  1

ONAJ SUDNJI DAN

Doći će,
mora doći taj dan
kada ćemo opštem Sudiji i jedni drugima
polagati račune
za ono šta smo učinili na ovome svetu.

U beskrajnim redovima
svak će se pojaviti u svom liku
onakav kakav je bio u času odlaska
sa zemaljskih prostora.

Doći će red i na mene.
Lako ću stati pred lice Božije
i neću dati da me zaseni njegova svetlost.
Otvoriće se sveska mojih pluseva i minusa,
uskladićemo ih nekako.

Osim toga,
kažu da je Bog milostiv,
zapretiće mi svojim promuklim glasom
i uputiti na livadu bez trave,
sa malo hlada kraj plitkog potoka
da se tamo bavim svojim slovima
ili da učim neki lepši zanat.

Biće to kazna, al podnošljiva.

A kako ću ja tada stati pred lica svojih bližnjih,
pred one koje sam nadživeo toliko decenija,
a koji su mi nekad bili vršnjaci,
pred one koji su otišli razmrskanih čela
onog neshvatljivog leta kada su imali dvadeset
godina.

Koga ću tu sresti,
s kim rečito ćutati, nemo razgovarati?

Biće tu Slobodan Bogdanović
u jedinoj zelenoj košulji
koju mu je mati Cvieta svake noći prala
i sušila do školskog jutra.
Želeo je da bude pravnik, ili sociolog, ili
filozof,
uvek je tragao za spisima ljudi iz XIX veka.
Da li će me prepoznati ovako starog, skoro
obnevidelog,
i kako ću mu objasniti šta se to s nama desilo.

Naći će se tu pitomi i hrabri Velimir Kovačević,
u odelu kupljenom od prve učiteljske plate.
Za njim su čeznule osmoškolke,
a on voleo neku frizerku.
Da je preživeo taj grozni juli
postao bi gorski general,
a posle, bio bi pesnik prvoga reda,
kakav Eliot, Popa i drugi venconošci!

Ili, kako stati pred lice onog drugog Slobodana,
lepog Zlatkinog sina
što je učio tehniku u Sarajevu.
Cela njegova kuća se iskopala,
pa više nema Vukovića u Donjoj mahali.

Kako ću ja pogledati u Anđelka Dakića,
taj je već bio limarski kalfa,
uvek spreman na pošalicu.
Kako ću stati pred tihog studenta Milenka Ilića,
i još tišeg Živka Škoru,
kako pred braću Ajvaze i Vaska Sorajića,
drugove iz sokaka, još od detinjstva,
kako pred mog divnog rođaka Mirka Anđelopolja
što je služio mornaricu
i kicoški nosio plavo-belu majicu i kapu s trakama.
Kako ću ja pogledati u Marka Prodanovića
i Branka Bilanovića,
tek su bili završili bogosloviju
i još nosili crna đačka odela.

Da li ću moći mirno stati pred sve one druge
čijih se lica prisećam tek kroz izmaglicu
a imena im se rastaču u huku vode i vetrova:
Mla-den, Do-bro-slav, Sve-to-zar…

Da su bar poginuli u časnoj borbi,
puška mi, puška ti,
kao drugi mladići po planinama,
a ne vezani žicama
od ruku zemljaka širokobrijeških,
pohvatani na stenama ispod mostova i po avlijama.

Šta ću reći gde sam bio,
šta sam učinio za njih mrtve:
jesam li ih svetio,
jesam li obilazio njihove majke
koje su čuvale slike sinova-uzdanica,
zadenute za ramove ogledala
i stalno se nadale njihovom povratku.
Jesam li tražio njihove grobove kojih nema
ili po crkvama palio sveće za njihov pokoj.

Nešto jesam, nešto nisam,
no sve beše uzalud,
ničim nisam mogao zalečiti njihova čela
i oživeti njihovo govorenje.

Ali ću pred tim konačnim strojem
kome niko neće moći sagledati kraj
skupiti hrabrosti, tako bar mislim,
i optužiti Strašnog sudiju za njegovu indolentnost.

Računam:
njegove svevideće oči bile su na svakom mestu,
kraj reke, nad jamom u kamenjaru,
u podrumima bez prozora,
na kućnim pragovima,
sve su znale, sve gledale, videle sve strahote,
pa ću ga pitati:
zašto nisi zaustavio ruku zločinačku
kao nekad što si učinio Avramu i spasio Isaka?
Zar životi ljudski nisu isti i u Starom,
i u Novom i u Najnovijem zavetu.
Ti si kriv za smrt mojih drugova
i za njihove nerođene sinove.

Šta si radio u tim časovima,
da li si smišljao da stvoriš neke nove svetove
nezadovoljan ovim našim,
pa okrenuo oči šestoj dimenziji beskraja,
ili možda tvoj čas i tvoj dan
traju koliko naši milenijumi,
pa zabavljen nekim svojim poslovima
nisi ni znao šta se dešava u svakom minutu tvoga
vremena
na kugli koju mi nastanjujemo.

To ću reći.

Kakav ću odgovor dobiti, i da li ću ga dobiti?
Možda će sudija ćutati u meni nepojamnoj njegovoj
prirodi,
a možda će mi kazati neočekivanu istinu
da je on samo Bog pravednika
i da nad zločincima nikada nije imao vlasti.
To spada u tuđe domene.
Jer osim njega ima i drugih bogova,
moćnih gospodara carstva zla,
sa kojima se bori od iskona.

A zatim, toga Sudnjeg dana
koji će doći za tri godine
ili za tri stotine hiljada godina,
okrenuće se on prema vasionskim dubinama
i svojom džinovskom rukom pokazati na zvezde.
Njegovi hitri pomoćnici donosiće otuda oreole
slične punom Mesecu
i stavljaće ih na glave mojih vršnjaka.

Povorke svetitelja koračaće po nebesima.

Svetislav Mandić, Poginuli mladići i devojke

Pjesma posvećena omladincima u Mostarskom bataljonu (1960).

izvor: “Partizanski spomenik u Mostaru”, 1980.

960.

izvor: Partizanski spomenik u Mostaru.

POGINUL

POGINULI MLADIĆI I DEVOJKEOG
INULI MLADIĆI I
Koliko je stara planina
Velež planina
i jezero zeleno, Boračko,
nikad ih draži brđani pohodili nisu.
Po kamenju se prosipao
smeh dečaka, usred juriša,
po kamenju se prosipao
smeh devojaka, usred juriša.
Zato ih zavoleše
i Velež, stara planina,
i jezero zeleno, Boračko,
pa im predački zatvoriše oči,
pod jelama, pod jasenjem.
Svakog dana ja bih s njima da se razgovaram,
da mi kažu
bole li ih mrtve ruke bez pušaka,
bole li ih mrtve usne bez osmeha.

Žarko Aćimović, Partizansko groblje u Mostaru

Žarko Aćimović, novosadski pjesnik (1931-2013) 

Pjesma objavljena 1969.g. u Letopisu Matice srpske

Zahvaljujemo M. Guliću na ustupljenom materijalu.

 

PARTIZANSKO GROBLJE U MOSTARU

I ono je penjanje 
ko što im i život 
kad su iz beskraja 
pokrenuli sve 

Znamo ih pre zidova 
pa ih slušamo iz svake šare 
jer iz njih viju vuci 
i ćutanje 

Za imena godine i mesta 
šapuće voda 
dok redovi stoje 
u najvećoj ispovesti suncu 

Sve je i ovde ništa 
bez zasede 
koja ih priča gradu 
i brdima 

 

Mostarske kiše, Mostarska mati

Mostarski pjesnik, novinar i kulturni radnik Mišo Marić, posvetio je stihove pjesme “Mostarska mati” Adili Fejić, majci koja je izgubila petero djece u NOB. Ona je “u antifašističku borbu poslala četiri sina i kćerku, a slobodu dočekala bez svih petoro. Izginuli su na raznim ratištima u borbi sa najstrašnijim zlom u povijesti svijeta – sa fašizmom”. Pjesmu izvodi ansambl “Mostarske kiše”, čiji su repertoar bile “antifašističke, partizanske, rodoljubive pjesme (…), kojima je njegovano sjećanje na mostarsku mladost izginulu u antifašističkoj borbi od 1941. do ‘45 godine.” Pročitajte o razgovoru Miše Marića i Adile 1972. godine ovdje.

U pjesmi se spominje četvero palih boraca: Mladen (Balorda, narodni heroj), Laca (Hasan Zahirović, narodni heroj), Tanja (Peško) i Pava (Miletić).

video: „Mostarska mati“  (puni tekst)

tekst: Mišo Marić, muzika: prof. dr Josip Sliško 

Izvor: 12 

https://balkans.aljazeera.net/teme/2020/6/20/mostarske-kise-fenomen-jednog-vremena

https://www.youtube.com/watch?v=MgvskKbvgw0

 


MOSTARSKA MATI

Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati.
Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi mrtvi koji u nama žive,
došli bi jači od zaborava,
iz neke strašne ofanzive.
Došli bi u ljubav našega vida,
opet u proljeća svoga Mostara,
u bašte iza toploga zida,
gdje se ljube dva behara.
Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati…

Mostarske kiše, Zlatka Vuković

Pjesma u izvedbi “Mostarskih kiša” posvećena porodici Vuković – samohranoj majci Zlatki i njeno četvero djece, svih poginulih u NOB-u: Mladen, Slobodan, Rade (Radiša) i Radojka (Rada).

tekst: Mišo Marić, muzika: prof. dr Josip Sliško 

Izvor: Mostarske kiše: “Našom pjesmom zemlja jača“, zbirka kompozicija (tekst i note), “Svjetlost” Sarajevo 1979. Autor teksta: Mišo Marić, muzika: Josip Sliško.


ZLATKA VUKOVIĆ

U staroj kući prema vodi,
na čija okna jorgovan pada,
četvoro zlatnih Zlatka rodi.
Mladen, Slobodan, Radiša, Rada.

Nagnuta iznad “Singer” mašine,
Noćima šila parče hljeba,
Tkala slobodu što će da sine,
Sa modrog platna mostarskog neba.

Vrijeme mučko u smrt satka,
Majku i djecu u istom ratu,

Četvoro Zlatnih i peta Zlatka,
Krakova pet je zvijezda u zlatu.

Otac je Gojko otiš'o prvi
Majka,
Pa Ćerka,
Pa Tri Mladića

Sa istog mlijeka
Od iste krvi,
Ta divna Četa,
Četa Vukovića.

Alija Kebo, Grobovi kraj Neretve

Izvor: list “Sloboda”

GROBOVI KRAJ NERETVE

 

Ispod sure hridi kraj obale riječne

pjevaju tužne, ucviljene ptice

uspavanke vječne

borcima što su kidali žice.

 

 

To su sinovi nepreglednog krša

sinovi ljudi što priprosto žive.

Nad humcima nijemim stijeg pobjede leprša,

– vihor mu ide u daljine sive.

 

 

Oni su u dane kad se digla buna

puzali krišom s bombom u ruci

i poslije eksplozije kao munja

trčali pritajenoj luci.

 

 

 

Predrag Lucić, Ubijanje Partizanskog groblja

Zapis splitskog redatelja, novinara i književnika Predraga Lucića (1964-2018) o “ovogodišnjem i svakogodišnjem ritualnom iživljavanju nad spomen-grobljem Mostarcima poginulim u ratu protiv fašizma”.

Izvori: Predrag Lucić: Ubijanje Partizanskog groblja | Tacno.net Lucić: Ubijanje Partizanskog groblja (slobodnaevropa.org)


UBIJANJE PARTIZANSKOG GROBLJA
1.

Sunce tone, dan se kloni,
Po navici stižu oni
Svoje mržnje pustit glas.

Vjetar huji, i sve jače
Zaštićene razbijače
Čujem, njihov sad je čas.

Što mi ‘vako duša grca?
Ovo ubijanje mrca
Zar nikada neće proć?

Vjetar huji kroz tegobu,
Opet su mi došli grobu
Pokazivat svoju moć.

2.

S groba na grob vandal skoči
Pa na svakoj piše ploči
Slovo jedino što zna.

A vlast ni sad ni inače
Ne sputava nastavljače
Svoga puta na dno dna.

Cvijeće mržnje na grob krca,
Stavlja vjerom pjana srca
Kukast križ na svaki hum.

Vjetar huji kroz tegobu,
Opet su mi došli grobu
Svoj pomračen liječit um.

3.

Sunce tone, mrak se gosti,
Razbacuju grobljem kosti,
Životni svoj žive san.

Slijede nauk religije
Da dovoljno mrtav nije
Ni u grobu partizan.

Djeca Nacije i Boga
Oštre kolac crna gloga,
Kroz svaki će humak proć.

Vjetar huji kroz tegobu,
Jednom pogineš u NOB-u,
A znaš – smrt će opet doć.

Marko Bačanović, Mostarski zid

Bosansko-hercegovački pjesnik sa poljskom adresom podijelio je s nama svoju pjesmu nastalu nakon vandalskog napada na Partizansko spomen-groblje juna 2022. godine.

Izvori: autor

 

MOSTARSKI ZID


Udaraju po zidu tokmacima

kao kad bika obaljuju ušicama.

Kao pred klanje i pred rušenje

prostor miriše na gušenje.

(Menuet, Vuk Krnjević)

 

Mrskaj i bez srca! I mrskaj tokmakom u kamenje,

Prašina raskošna je i sv’jet nam ne vidi u oči

Reži i sjeci! Popišaj! U slavu majke blažene!

I daj za pravo porivu, održi se u bjesnoći!

Nagrću iz busenja obadi i crveni mravi,

Nagrižu sveto i zlata suha snova tisućsljetnih;

Gazi i gnječi! Ovi crveni najljepši su bezglavi!

Ne žali sječiva britkoga ni poplata potpetnih!

                                    *

U kraševima krševnim jalovite ponad zemlje,

Košulja od mraka nadn’jela se na Berlinsku stjenu;

No gledam u nju kako izvraća posljednje si droblje

U zavjesu od dima, kao u pustinjsku opsjenu.

I nestaju groblja sv’jeta kao jedini ostali nam pokrovi,

 

Orljaju gradovi slobodom govora! Niko ništa ne govori!

Nermin Mehić, Spomenik

Izvor: društvene mreže


SPOMENIK

Preko pet stotina mostarskih junaka
mira nema nikako od nekih luđaka.
Svaka zemlja ponosna čuva spomen svoj,
kako su im preci bili hrabri boj.
Rušili fašiste i time se diče,
ako neko na to dirne cijela zemlja viče.
Samo naša država trpi te luđake,
i kazne su prema njima izrazito mlake.
Skoro svake godine vandali se jave,
i sa njima fašisti što ih javno brane.
Dokle će to tako ovaj grad da trpi,
ima li fašizmu u Mostaru smrti?
Zašto cijeli grad o sramoti šuti,
il se nešto gadno iza brda muti?
Nikad pravi građani ne smiju na to pristat,
partizanski spomenik morat će zablistat.
Neka stoji uspomena na naše mladiće.
Mostar nije za fašizam, ima da se kliče.

Dragomir Bokan, Ne lomite mi mramorne ploče

Izvor: društvene mreže.


NE LOMITE MI MRAMORNE PLOČE

Pucaju mramorne ploče

nad glavama mrtvih proletera.

Neretva jeca nad djecom

što ih preuze vjera i nevjera.

Opet ste pucali u junake

što ne vidješe radost slobode.

Opet sramota zamuti

Neretvi bistre, zelene vode.

Starom mostu ote se suza

sjeti se svoga jada i pada.

Opet crni i bijesni donesoše

sramotu na obraz grada.

Ne pucaj više u moga djedu

pod pločom tuče njegovo bilo

Život je dao za slobodu

kad nam je najteže bilo.

 

17.6.2022.

“Makso Mostar”, Moje oružje

Izvor: društvene mreže.


MOJE ORUŽJE

Moje oružje

nije kama srbosjek malj

moje oružje je

moja tama

jer svjetlost ja

ostavih za njih.

 

 

Moje oružje nije logor mučenja ubistva klanja

moje oružje je

moja tama

jer život moj

postao je stih.

 

 

Sedam stotina

herojskih duša

iz kamena stoji

ko besmrtni stroj

ko košnicu

kad dirnete pčeli

za zlotvore ona

postaje roj….

 

Palim herojima i drugovima u spomen na borbu protiv fašista i domacih izdajnika

SFSN

Izvor: fejsbuk, 2023.

Mirza Pinjić, Jedne noći

preuzeto sa: https://www.jergovic.com/ajfelov-most/jedne-noci/

 

JEDNE NOĆI

Neko je u Mostaru jedne noći polupao groblje

Partizanima davno poginulim
u 21. stoljeću nema mira
Ono u šta su vjerovali i vjerujuć ginuli otišlo je,
ko prošlojesenjska liska kad puhne,
na Svjetski dan vjetra 

Treba li reći:
njihovo bezbožništvo ipak nije takvo
da ustaju iz groba,
da plaše narod,
kad nisu raspametili one što im smrskaše ploče s imenom, prezimenom, godinom rođenja i datumom smrti?

Spomenike dokinu maljevi
Njihovu bjelinu zaprlja vrijeme
Ipak, gumice nema koja briše naume, ideje, ideologije… 

Jedne je noći
700 partizanskih spomenika
u Mostaru
polupala fašistička politika

Treba li reći:
tako odgovara
i velikim H i velikim B i velikim S
jer ljudi su ovdje manjina? 

 

25.6.2022.

Neda Jelenić, Kameno Sunce

Pjesma u spomen “Spomen-groblju palih boraca” našeg grada, objavljena u listu „Sloboda“ Mostar, 1967.

“Učenica trećeg razreda mostarske gimnazije Stela Jelenić nagrađena je prvom nagradom na tradicionalnom konkursu „Moj grad u meni“ koji svake godine organizuje Radnički univerzitet iz Mostara (…)”

Izvor: Iz požutjele štampe – Sloboda 1967 – Partizansko spomen-groblje – Help to preserve (blogger.ba)


KAMENO SUNCE

Kameno sunce
Na krovu svih časova umiranja
nije se ni u prahu kamenom
krv od krvavih suza razaznavala
Ljudi su na početku jednog svitanja
od kamena kameno sunce istesali
Ljudi su vam sto i tri sunca
na grudi prenijeli
Ljudi su vam kosti
najrumenijim zorama ukrasili
na kraju svih umiranja
Čekali su vas
na početku jednog svitanja
u kamen su vas ugradili
da vas nikad oluje ne zbrišu
U proljeće kad trešnje cvjetaju
neka vam s podrhtavanjem razuzdane zemlje
u srca uđe čežnje djevojačka
Neka vas priroda izmisli
još sto proljeća u godini
neka i nebo pred vama poklekne
Znam ih sve iz ovog kraja
Neretvu bi skrenuli
da zaželite hladne vode
Znam ih sve pod ovim lipama
od svojih prstiju milovanja bi vam poklonili
Znam ih sve pod bijelim galebovim letovima
soka vam svog daju da živite
Znam vas sve pod ovim isklesanim zracima
sliku im vašu vaše djelo poklonilo
Znam da imate dva oka
dvije ruke jedna usta
Da ste ljudi za ljude umrli
i da vam nije hladno pod ovim
kamenom
jer su svi mladi
od svoje ljubavi lomaču napravili
Znam i majke vaše
one vas neće zaboraviti svako jutro probuditi
da odete u školu, tvornicu…borbu
Znam i ovu zemlju usahlu koja se molitve odrekla
ona će vam gomile narova crveni
i smokava prezrelih u jesen darivati
Do najveće boli vam se klanjam
i ljubim vaše srce u nama usađeno
priklanjam se kamenim zracima vašeg sunca
i prahu kamenom u ošima
nebo i kamen ću spajati
u ime krvi u krvavim suzama
Znam ih sve u ovom stjenovitom gnijezdu
oni su iznikli iz vaših tragova

Tamara Đedović, Poema o Mostaru

Pjesma objavljena u listu „Sloboda“ 14. februara 1982.

POEMA O MOSTARU

Cvijet svjetla

nikao iz dlana
mostarskih partizana,

raskopčao njedra.

U njima
beharaju snovi mrtvih skojevaca.

I slapovi srebra 
padaju

na otvorene kapije grada.

Vrijeme otkucava Sutra.

Pod rebrom Veleža
iz kostiju smjelih

buja i raste
kamena gugutka.

Iz snova
onih kojih više nema

onih koji žive u nama
žubori uspavanka
grožđa i bajama.

Neretva,
plava mašna
probudi 
mačeve čempresa
i zacvili bdenjima.

Lepet pesti
slobode žednih

bljesne hiljadama ogledala.

Zamiriše kaldrma
krvlju momaka

i zasmije se krvlju djevojaka.

Govor
memljivih zidova mučilišta
prostre se gradom.

Daleke jauke donesu vjetrovi.

Zemlji u grlu zastane lelek.

Okameni se svirka trava.

Zašume srca ratnih drugova.

Kane suza.

Suza sjećanja, podrhtava.

Mrtve rane suncem progovore.

Njihovo lice
Lice SLOBODE

Pjevaju.

Pjevaju mrtvi u slavu života.

Pjesma umiranje i rađanje vjenčava.

Život smrt nadpjevava.

Pjesma sviće.

Klasa.

I tada

Zapršti snoplje
u ruci ČOVJEKA.

Od svakog klasa

Škola
Fabrika
Bolnica
Gradilište

stasa.

Kroz zenicu srčike grada
leprša
melodija materinstva.

I slapovi zlata
padaju

na otvorene kapije grada,

na otvorene kapije Mostara,

na Titov narod u vijencu zastava.

Minja Pješčić, Uvijek se pitam

Pjesma (2021.) posvećena mostarskom ilegalcu Esadu Čerkiću, streljanom 1944. godine desetak dana prije 18. rođendana.

Izvor: Abraš radio


UVIJEK SE PITAM

Misleći o Esadu
uvijek se pitam
Kako je bilo
umirati
sa sedamnaest
te rosne zore
septembra ‘44.
gledati
u streljački vod
oružje smrti
upereno
u sebe
gledati
u bezdan
kako je bilo
život dati
za osjećaj pravde
za raju
za Mostar
onaj grad što će biti
makar i na kratko
i to baš onda kad ti se
živi
da li su noge zaklecale
oči trepnule
da li su misli odlutale
preletjele
na tren
do majke, do oca,
do dubina Neretve
do škole
omiljenog sokaka
krpenjače
da l’ je
duša osjetila
bol
koja će obuzeti roditelje
Uvijek se pitam
kako je bilo udahnuti
posljednji put
i da li se pred smrt misli o životu
ili smrti
Uvijek se pitam
da li su ti oči
ostale otvorene
šta su tada još vidjele
nevjericu
ili neizbježno
da l’ ti je bilo žao
insana
onog što je k’o
‘tica
sebe ili dželata
i što taj jedan
život
što je čovjeku dan
tebi prođe
kao tren
uvijek se pitam
kako je bilo
ležati
mrtav
krvave košulje
tijelo na tijelu
u jami Dotrščine
dostojanstva ipak
netaknutog
neokrnjenog
cjelovitog…
Uvijek se pitam