brošura “Partizanski spomenik u Mostaru” (1980.)
knjiga “Spomenica Mostara 1941-1945.”
drugi dokument ili dokaz o spomen-ploči (na pr. fotografija)
Hilmija A. HAKALO
HILMIJA HILMA (ALIJE) HAKALO, rođen 1919.* u Mostaru. Brijač, član SKOJ-a od 1940. i KPJ od 1942. Učestvovao je u nizu akcija, poput akcije iznošenja municije i druge opreme iz Sjevernog logora u Mostaru 21.4.1942. Akciju su izveli Mehmed Trbonja, Živko Papo Henći, Rifat Frenjo, Marting Raguž i Alija Muratbegović Šico,a pomagali su Meho i Omer Dina, Mehmed Frenjo, Hilmija Hakalo, Pero Lažetić i Hamid Vuk. U Bataljonu od oktobra 1941. Pohvatan sa groupom partizana 10. aprila 1942. nakon višečasovne neravnopravne borbe s ustašama (devet boraca protiv 170 ustaša) u opkoljenoj kući u Janjini kod Konjica. Dvojica su poginula a sedam zarobljenike su tukli dok su ih ispitivali (nijedan nije htio ništa priznati), zatim skinuli gole, vezali i poveli ka Bjelimićima. Iako izranjavani i svezani, Hilmija i Ismet Kreso su uspjeli da se otrgnu na Neretvi i skoče u vodu. Voda ih je nosila 3—4 km, a zatim su isplivali na obalu. Uspjeli su doći u Glavatičevo i ispričati o borbi u Janjini. Jedno vrijeme su bili pošteđeni borbe i akcija: „Izgledali su i suviše slabi, bolesni i blijedi. Po licu i cijelom tijelu imali su teške posjekotine napravljene bajonetima. (…) Bez obzira što su onako loše fizički izgledali i što u to vreme nisu išli u borbu, bili su veseli i dobro raspoloženi ljudi, pa su svojim šalama zabavljali ostale borce.“ Hilmija je kao komandir voda poginuo na Sutjesci tokom Pete ofanzive (Krekovi kod Tjentišta).
ODLOMAK IZ LITERATURE
O dramatičnom bijegu iz Glavatičeva: „Kada su se ustaše počele svađati oko toga kome će pripasti kožni kaputi i cipele boraca i kada su se spremili da pucaju na ovu dvojicu, ionako već izbodene i krvlju oblivene, Kreso je namignuo Hakalu i time mu dao znak da je vreme da se pokuša bjekstvo. U jednom trenutku obojica su udarila nogom ustaše u stomak (svaki svoga, a držali su ih vezane svakog za sebe na konopcima), a onda u istom trenutku, skočili vezani u Neretvu i nastavili da rone prema drugoj obali. Srećom, išlo im je na ruku to što je rijeka bila brza i mutna, a oni izvrsni plivači. Ustaše su potpuno zbunjene, otvarale vatru iz pušaka, ali ih je noć sprečavala da precizno gađaju. Obojica su uspela da se domognu, istina daleko nizvodno druge obale. Postavljalo se pitanje gde da idu nagi, a već je i počelo svanjavati. Ugledavši jednu kuću nedaleko od obale krenuli su prema njoj. U tom momentu domaćica je izašla pred vrata, i ugledala potpuno gole ljude, još izgrebane i natekle. Odmah je vrisnula i pala u nesvest. Srećom u tom momentu je izašao i domaćin, naš simpatizer, i odmah uočio o čemu se radi. U kući nije bilo ništa od odjeće, jer je bio rat a oni siromašni, ali našli su dva stara parčeta od ćebadi, čime su se omotali i krenuli, sa domaćinom, ka Glavatičevu, u Štab Odreda. Kada su ujutro stigli u Odred, oči su im se već zatvorile od oteklina. Cijelo telo im je bilo izbodeno ustaškim noževima, a nisu više mogli ni govoriti. Naš sanitet sa Boraka na čelu sa dr Papom, preuzeo je ove drugove i počeo sa saniranjem njihovih teških rana po celom telu.“
* Prema podacima iz knjige „Spomenica Mostara 1941-1945.“
Ćemalović, Enver (1986): Mostarski bataljon, Mostar; Seferović, Mensur (1955): Drugovi iz bataljona, “Narodna prosvjeta”, Sarajevo; grupa autora (1961): Hercegovina u NOB 1. dio, Beograd; grupa autora (1986): Hercegovina u NOB 4. dio, Beograd, vidi članak Vlatko Lazarević, „Junačko držanje desetine u Janjini“; grupa autora: Spomenica Mostara 1941-1945. Fotografija: Centar za mir podsjetio na obnovu Partizanskog spomen groblja iz 2018. (vijesti.ba)
Fotografija spomen-ploče: S. Demirović
Poznajete li detalje iz života ovog borca? Pošaljite nam vaše priče i fotografije. Sačuvajmo od zaborava!
