Tatjana L. PEŠKO 

TATJANA TANJA (LAZARA) PEŠKO, rođena 1923. (po nekim izvorima 1924.) u imućnoj trgovačkoj porodici, đak Gimnazije, član SKOJ-a od 1940. godine i KPJ od 1941. godine. Kao omladinka i mlada skojevka učestvovala u radu napredne Muslimanske narodne biblioteke u Mostaru. Pisala je literarne sastave sa socijalnim i političkim sadržajem. Zabilježeno je i njeno učešće u jednoj akciji prilikom koje je izvučena roba iz radnje njenog oca za potrebe pokreta. Jedna od osnivačica posebnog odbora žena juna 1941. na sastanku na brdu Hum, u borovoj šumici (sastale su se Tanja Peško, Fadila Bilal, Emina-Mina Haćam, Šamila-Šana Bilić i Sonja Milićević i dogovorile kako da se osnuju organizacije žena u pojedinim gradskim kvartovima). Sa samo sedamnaest godina doživjela je tragičnu sudbinu. Kad su Srbi progonjeni ljeta 1941, Tanjina porodica (otac Lazar, veletrgovac (1889-1962), majka Jovanka (1900-1988), sestra Ksenija i dva mlađa brata) su se jedno vrijeme skrivali (otac Lazar u Brankovcu „u pojati prepunoj sijena“, majka sa mlađom braćom kod Nadžide Hadžić, a sestra Ksenija je odbjegla u Crnu Goru). Kad su nabavljene propusnice, odlučeno je da će se porodica preseliti za Srbiju. Tanja je odbila da napusti Mostar, drugove i pokret. Sakrivala se tih dana u kući Nade Bajat, svoje drugarice (po nekim izvorima i kod Hatidže Kreso). Već sutradan po odlasku roditelja, 2. ili 3. avgusta 1941. bila je tragično preminula.

U istorijskoj literaturi je nekoliko sličnih opisa Tanjine pogibije. U tom trenutku bila je u društvu Hamde Brkića i Remze Čevre. Po jednoj verziji događaja, Remza, “nervozan zbog bratove pogibije”, baratajući oko pištolja, iznenada je opalio, i pogodio Tanju „pravo u srce“, na krevetu gdje je spavala. Po drugoj verziji, poginula je prilikom čišćenja oružja sa Remzom, koji je u šali uperio pištolj u nju i nehotice opalio (po trećoj verziji, izražene su sumnje da nije bilo nehotice, jer je bio „veoma ljubomoran“, pošto je Tanja bila zaljubljena u Hamdu, a ne u njega).

Očajni, skojevci su odlučili da Tanju „zakopaju ispod jednog krivog bora na kraj starog pravoslavnog groblja“. Roditelji su baš tada otputovali za Srbiju i nisu znali o Tanjinoj pogibiji sve do kraja rata. Remza je bio borac u odredu, ali se, po nekim pretpostavkama, sluteći da se stvari neće dobro završiti po njega, predao Italijanima koji su ga otpremili u logor Mamula, a odatle u Italiju. Prema nekim očevicima, postao je doušnik i sarađivao je sa okupatorom. Po kapitulaciji Italije, kad su brojni zatvorenici stupali u slovenačke odrede, Remza je odbio da se vrati i ostao je u Italiji.

Otac Lazar je za vrijeme rata dolazio u Mostar „da sačuva ostatak imovine. Sva njegova nastojanja da čuje nešto o Tanji ostala su bez uspjeha sve do uoči oslobođenja Mostara, kada mu je jedan borac Mostarskog bataljona rekao gdje bi se otprilike, mogao nalaziti grob njegove kćerke…“ Grob je otkopao i s prijateljima položio Tanjine kosti u porodičnu grobnicu.

Tanja je opisana kao „najzapaženiji đak u gimnaziji, uvijek prkosna i borbena“. Njeno ime je bilo nakon rata zabilježeno na spomen-ploči u Mostarskoj gimnaziji. Ploča je nestala bez traga u vrijeme ratnih zbivanja 1992-1995. Opjevana je u pjesmi Mostarskih kiša „Mostarska mati“: „Mladen i Laca, Tanja i Pava,/ svi mrtvi koji u nama žive, / došli bi jači od zaborava, / iz neke strašne ofanzive.“ (puni tekst). Omladinske brigade iz Mostara sa imenom Tanje Peško su funkcionisale godinama nakon rata, učestvujući u omladinskim radnim akcijama po Mostaru, Hercegovini i šire.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

Tanjina drugarica Tidža Karabeg se prisjeća (Izvor: Mišo Marić):

Moja razredna drugarica bila je i Tanja Peško. Mi smo negdje sasvim blizu sjedili u školskim klupama. Mislim da se čitav moj razred i ja možemo pohvaliti da nam je ona bila drugarica i da nam to može biti na ponos. Ona je stvarno, bez obzira na njenu bogatu porodicu bila djevojka koja se opredjelila za liniju Partije i ona je već tada bila član KPJ. Taj njen povlašten materijalni položaj omogućavao joj je da, za razliku od mnogo nas drugih, daleko aktivnije djeluje. Sjećam se da smo kod Tanje Peško odlazili na te takozvane žureve, na koje su čak dolazili i neki jugoslavenski oficiri. pored toga što jei mala guvernantu za njemački jezik, imala i učitelja za klavir, pa je svirala. Inače je bila veoma bistra djevojka, vrlo talentovana, odličan đak i vrlo društvena. A koristila je sve načine da radi za pokreti i Partiju, da okuplja skojevce i širi ideje iz literature koju je u praviliu čitala prije svih nas. Čini mi se da nema siromašnije skojevke koja nije nosila haljine Tanje Peško, da nije bilo teške situacije iz koje ona nije našla izlaz. U vrijeme kada više nije bila živa međui nama bili smo često provicirani na taj način što su nam govorili: “Uhvatili smo Tanju, pokazaćemo joj mi šta je marksizam”.

Iz sjećanja Vaska Gnjatića o Tanjinoj pogibiji. :

„OTKRIVANJE ISTINE O SMRTI TANJE PEŠKO: Upravo za taj period i baš za taj teren vezano je jedno moje bolno otkriće istine, ili bar njen nagovještaj – o smrti predratne mostarske gimnazijalke i skojevke Tanje Peško. Naime, tada je k nama, u bataljon, stigao iz Mostara i Remza Čevro. Raspoređen je u četu u Zaboranima. Kada sam to čuo sjetio sam se jednog tragičnog događaja iz Mostara… Jednog vrelog julskog dana 1941. ja sam se, živjeći ilegalno i često mijenjajući mjesto sklanjanja, obreo iznad Brankovca, u vinogradima. Zajedno smo bili Luka Knežević i ja. Tu su nas skojevci Zvonko Bekavac i Drago Knežić redovno obavještavali o svemu što su saznali u gradu, u kvartu i si. Svakodnevno bi nas informisali o kretanju ustaša i policije, o racijama. Obavljali su i kurirske zadatke. Toga dana Drago je bio prilično uzbuđen. Kako je došao k nama u jednom dahu nam je saopštio da je Tanja Peško poginula! Tanja je, tada već kao član KPJ, prilikom iseljavanja Srba iz Mostara i odlaska njenih roditelja za Beograd – izostala od puta. Ostala je, jer se kao skojevka u gimnaziji bila uključila u revolucionarni rad omladine, a sada je, kao član Partije i radi skorog odlaska u partizane, napustila i svoje roditelje. Dobro se sjećam da nam je Drago Knežić tom prilikom rekao kako je Tanja, zajedno sa Hamdom Brkićem i Remzom Čevrom, sa kojima je do tada išla u gimnaziju, u jednoj kući ispod Brankovca čistila oružje i – poginula. To se dogodilo, mislim, u jednoj napuštenoj kući, gdje su skojevci sklanjali oružje i municiju. Toga dana čistili su puške i, u jednom momentu, Remza je Tanju ubio. U kući nije bilo nikoga osim njih troje. Hamda i Remzo su se uplašili, a nakon što su se pribrali iskopali su raku i zakopali Tanjih leš. Drago nam je pričao kako je Hamda, koji mu je to ispričao, strašno potišten i nikako ne može da shvati da se to stvarno i dogodilo. Da je ovaj slučaj prije mog odlaska u partizane (17. avgusta 1941) provjeravan i ispitivan – vjerovatno bih nešto više o tome znao, pa time i vjerodostojnije svjedočio. Kasnije je Remza Čevro došao k nama, u partizane i, kako je već rečeno, raspoređen u četu na Zaborane. Tu ga ni ja, niti iko od rukovodstva, nikada nismo pitali o slučaju ubistva Tanje Peško, još manje ga o tome saslušavali. Nije, valjda, za to bilo ni vremena ni prilike, a i on je, istini za ljubav, izbjegavao svaki susret i razgovor sa mnom. To mi je sumnjivo i nešto jasnije postalo tek kasnije, u nevrijeme – poslije Remzinog bjekstva iz partizana i predaje Italijanima u Nevesinju. To se zbilo onog dana kad je k nama u partizane došao i Hamda Brkić. Bilo je to, vjerovatno, prvih dana marta ili krajem februara 1942. godine – zavisno od toga kada je prvi kurir, poslije one oštre zime i velikog snijega, mogao da se probije do nas i dovede još jedan odred boraca iz Mostara. Tada sam razgovarao sa svima novopristiglim drugovima. Tom prilikom Hamda mi je rekao da bi želio da posebno razgovara sa mnom, jer ima da mi nešto važno saopšti. Tada mi je Hamda Brkić o Tanji Peško ispričao uglavnom sve što sam, onog julskog dana na Brankovcu, čuo od Drage Knežića. Opisao mi je onaj tragičan slušaj koji se zbio prilikom čišćenja oružja i obuke u rukovanju puškom i pištoljem. Tom prilikom je Remza Čevro, u jednom momentu, izgledalo je u šali, sa uperenom puškom u Tanju rekao: »Ubiću te!« Hamda mi reče: »Opalio je metak i Tanja je pala mrtva«. Nakon svega, Hamda mi veli da ne može da tvrdi, ali sumnja, i sve više je u to ubijeđen – da je Remza Čevro to namjerno učinio. Rekao mi je i to da je Tanja njega, Hamdu, simpatisala (što mi je i Drago Knežić potvrdio), a Remza je bio »do ludila ljubomoran«. Iz svega ovoga ne bih danas izvlačio tvrde zaključke, ali neke činjenice same za sebe govore: Rezma Čevro, čim je saznao da je Hamda Brkić došao u partizane i da je bio kod mene, u štabu bataljona – odmah je, iste noći, pobjegao iz čete i predao se Talijanima! Još preciznije rečeno: borac Remza Čevro je, čim je od drugova saznao za dolazak Hamde Brkića u bataljon, napustio stražarsko mjesto i sa položaja prema Nevesinjskom polju – pošao da se preda Talijanima. Nakon Remzina nestanka, u komandi čete na Zaboranima su preduzeli istragu; saslušavali su i neke mještane, ali sam to odmah obustavio. Tako sam postupio zato što smo – iz Nevesinja (gdje se Remza s početka nalazio) ili iz Mostara – obaviješteni da se Remza Čevro nalazi kod Talijana. Kasnije u logoru na Mamuli (prema izjavi više drugova), Remza Čevro je bio slobodnjak i doušnik okupatora.“ (Vasko Gnjatić, Sa Mostarcima u konjičkom kraju, str. 707)