Života S. NEIMAROVIĆ 

ŽIVOTA (SAVE) NEIMAREVIĆ*, rođen 8. novembra 1920. u Mostaru. Krojač, sin poznatog predratnog komuniste i revolucionara Save Neimarevića koji je nastradao u Rusiji u staljinskim čistkama. Član KPJ od 1939, sekretar SK KPJ za Nevesinje 1941-42. Prvoborac – u prvoj grupi dobrovoljaca, 28 mostarskih komunista, koja se ljeta 1941. uputila na teren istočne Hercegovine da radi na razvijanju ustanka. Odred kojim je rukovodio Savo Medan, krenuo je poslije 9 sati naveče iz mahale Bjelušine, naoružan sa 16 pušaka, po 150 metaka na svaku pušku. Svaki borac je imao revolver i najmanje po dvije „kragujevke“. Zabilježeno je da su Života i Gojko Samardžić, kao krojači, svim dobrovoljcima sašili papuče od čoje da bi se mogli nečujno iskrasti kroz grad. Života je bio upućen u Nevesinjski kraj na organizovanje partizanske vojske. Bio je zamjenik političkog komesara u štabu Prvog bataljona. Uhvatili su ga četnici „u vrijeme povlačenja partizanskih snaga iz Hercegovine i predali Talijanima“. Streljan je 28. jula 1942. kod Bileće.

Nakon Životine pogibije pronađen je jedan italijanski zapisnik. Karabinijerski komandir Giuseppe Falcone, izvještavajući iz Bileće komandu u Dubrovniku, zapisao je da je 28. jula 1942, „u 5 časova, jedan vod dobrovoljačke antikomunističke milicije iz Bileće izvršio smrtnu kaznu nad komunistom Životom Neimarevićem, sinom pokojnog Save i Anike Anđelopolj“, da je strijeljani iz Mostara i da ima 21 godinu, da je „nešto ranije uhvaćen, ranjen u zoni Bileće“, a zatim: „Kazna je izvršena u blizini pravoslavnog groblja. Prije izvršenja kazne osuđeni je odbio da mu se stavi zavoj na oči i tražio je da govori. Kada mu je to dozvoljeno, izjavio je da nevin umire. A čim je komandir voda komandovao da se puca, Neimarević je povikao: ’Živjela Komunistička partija Jugoslavije!“

Posmrtni ostaci Živote Neimarevića su pronađeni preko rata i prenešeni u drugu grobnicu. Jedna ulica pored Lučkog mosta u Mostaru nazvana je po Životi Neimareviću. Na porodičnoj kući Neimarevića u Bjelušinama stajale su dvije spomen-ploče, jedna za Životinog oca Savu Neimarevića, a druga sa naznakom da je prvi odred iz Mostara pošao ljeta 1941. upravo iz te kuće.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

Nakon što je Života krenuo u odred, njegova porodica (baba Cvijeta, majka Anika, brat Todor, sestra Ksenija i brat Pavle) krenuli su za Srbiju, kako su im naložile ustaške vlasti. „Života je išao na začelju kolone, jer ih je ispraćao, kontrolišući da li su sve poneli. Pošao sam za njima da bih ispratio Životu, ali mi on to nije dozvolio, već se pozdravio sa mnom i rekao mi da vodim računa o majci, bratu, sestri i babi sa kojima je trebalo da idem u Srbiju, jer sam sada bio najstarija muška glava u porodici. Rekao mi je da ako mi »zagusti« u Srbiji, da se vratim i nastavim rad za »našu stvar«. Pri prolazu ispred kuće Laze Radišića, pred kojom su sedele Lazina ćerka Gana i Ljubica Samardžić (sada Dević, živi u Beogradu), Života se obratio Gani i rekao joj da nikome ne kažu šta su vidjele. (…)  To je bilo posljednje Životino viđenje sa porodicom. O njemu nijesmo ništa čuli sve vrijeme rata. Tek smo u januaru 1945. godine saznali za njegovu smrt.“

Životin brat Pavle, i sam član SKOJ-a od 1940, a u partizanskim redovima od 1944, opisao je prve dane rata u Mostaru: kratkotrajni Aprilski rat – Životina ubjeđivanja sa vojskom u rasulu, sakupljanje napuštenog oružja i podjelu hrane siromašnim porodicama (Pavle Neimarović, „Pred ratnim zadatkom“):

„Prvi zraci sunca, 6. aprila 1941. godine, zatekli su me u bašti ispod kuće. Sa tog mjesta aerodrom u Jasenicama vidi se kao na dlanu. Ispred hangara, avioni su se presijavali na jutarnjem suncu. Postrojavanje i smotra obavljani su svake nedjelje, što sam rado posmatrao. Odjednom se, između 6 i 7 časova, od jugozapadne strane pojavila veća grupa aviona, ne mnogo visoko, prolećući tačno iznad aerodroma. Za njima se čula strahovita tutnjava; odjekivale su eksplozija za eksplozijom. Niti sam vidio, niti čuo da su avioni izbacili bilo kakav teret jer, na to nisam ni obraćao pažnju. Poslije eksplozija izbiše stubovi dima po aerodromu – iz hangara i aviona ispred njih. Ona grupa aviona u vazduhu proletjela je iznad grada od juga prema sjeveru, pa se ponovo čuše eksplozije i pojaviše stubovi dima i prašine oko rudnika uglja. Zatim se dio aviona odvojio i produžio prema zapadu, dok su se neki vratili u nižem letu iznad grada i mitraljeskom vatrom počeli tući po preostalim avionima na zemlji. U Mostaru su se često izvodile vežbe sa avionima, pa smo navikli na buku. Stoga sam u prvi mah pomislio da se radi o nekoj vežbi pa svemu tome nisam pridavao posebnu pažnju. Međutim, po baštama se počeše pojavljivati komšije, pitajući me: šta to tutnji? Dotrčaše Života i Sava Medan pitajući me, takođe, šta se to dešava. Kada videše dim na aerodromu i na rudniku i avione koji kruže i sipaju vatru, odmah zaključiše da bi to mogao biti neobjavljeni rat. Tako Sava reče i komšijama i svi pođosmo nazad u avliju. U gornjem dvorištu sretosmo sestru Kseniju, kojoj je Života uveče naredio da ujutro rano, prije 6 časova, bude pred crkvom i čuje šta će narod govoriti kada vide parole koje smo te noći ispisali po crkvenim zidovima. Sava je odmah krenuo niz ulici u grad, a Života uz ulicu, do položaja vojske, koji su se nalazili na ledini Paje Svorcana, odmah iza posljednjih kuća. Požurio sam za Životom. Tu se nalazila razmeštena baterija protivavionskih topova, a malo naviše, u rejonu istočno od pravoslavnog Novog groblja, na ledini Medana, bili su protivavionski Izašao sam iz radnje, ostavljajući unutra Jovu Pejanovića, koji je takođe radio kod Milana. (…) Života je pitao vojnike zašto ne pucaju na neprijateljeve avione, zar ne vide da je to rat i da su uništili sve avione na aerodromu. Vojnici su najpre ćutali, a zatim rekli da nemaju naređenje za otvaranje vatre i tjerali ga da se gubi. Tada je došao poručnik, koji je stanovao u kući Vidaka Ivelje. Kada su mu vojnici rekli kako ih Života nagovara da pucaju, počeo je da viče na Životu da on širi komunističku propagandu, da to nije rat već vježbe, jer on bi bio obavješten da je objavljen rat. Naredio je Životi da se gubi, jer će ga uhapsiti! Raspitivao se ubrzo kod Dare Ivelje, kćeri Vidakove, koja je izašla da vidi šta se dešava, ko je Života i šta je on, da li je komunista, govoreći da mu pobunjuje vojsku. Kako je Života već otišao kući, poručnik je poslao vojnika s puškom da ga dovede, ali se on, iskusni komunista, već bio sklonio. Ponovo smo sišli u baštu. I dok je Života komšijama govorio o ratu, neko je dotrčao i povikao da je radio javio kako je Beograd bombardovan i da nas je neprijatelj mučki napao ne objavljujući rat. Uto je proleteo jedan avion nisko od severa prema jugu i tada se čula prva mitraljeska vatra iz protivavionskih oruđa sa položaja iznad naših kuća. Lijepo se vidjelo kako svjetleći meci pogađaju ovaj avion koji je, malo zatim, pao ispod Čekrka prema selu Bečevići. Bili smo oduševljeni zbog obaranja neprijateljevog aviona, ali i tužni zbog saznanja da je zaista počeo rat. Ponovo smo Života i ja otišli do vojnika na položajima. Poručnik je nešto oštro govorio preko telefona, kao da se prepirao s nekim, stalno gledajući u Životu, ali više ne preteći, niti psujući kao ranije. Izgleda da je uvidio kako je Života bio u pravu i da su oni sa otvaranjem vatre na neprijateljeve avione kasnili cio sat. Za to vrijeme neprijatelj je mnogo postigao, jer nam je uništio skoro sve avione.“

v. članak o porodici Neimarević.

* Prema brojnim izvorima, prezime je Neimarević.