Sidika H. BUČUK-HADŽIĆ 

SIDIKA DIKA (HASANA) BUČUK, rođ. HADŽIĆ, rođena 16.12. 1920.* na Carini u Mostaru. Jedna od četvero djece trgovca mješovitom robom Hasana i Munte, rođ. Bajgorić, sestra Mehmeda (1922), Zarife (1931) i Nusrete (1933). Domaćica. Aktivistkinja, ilegalka i aktivna učesnica NOP. Majka je umrla 1936. godine, pa je brigu o kući, ocu, bratu i sestrama Sidika preuzela na sebe. Bile je zaljubljena u komunistu Mustafu Huskovića koji gine na samom početku rata. Nakon toga Sidika se još više posvećuje NOP. Učestvovala je u mostarskim demonstracijama žena protiv gladi 1941. godine, i do svog hapšenja raznosila poruke, komunističku literaturu i ilegalni materijal. Kad joj je prijetilo otkrivanje, krila se jedno vrijeme kod Hajrije Bešagić i Fahire Ćišić. Udala se za ilegalca Mahmuta Bučuka, te promijenila adresu i prezime. Međutim, ustaše su je uhapsile, kao i muža Mahmuta, i Fahiru Ćišić, marta 1944. godine. Dika je u mostarskom zatvoru u Vladičinoj kući kod saborne crkve provela oko šest mjeseci. Bila je mučena, ali nije nikog odala. Otpremljena je u logor Stara Gradiška gdje je ubijena. Prema nekim izvorima, u trenutku hapšenja Sidika je bila trudna. U posljeratnoj literaturi nazivana “našom Zojom Kosmodjemanskom”, prema sovjetskoj heroini iz Drugog svjetskog rata.

Pročitajte više o Sidiki u knjizi Mahmuta Konjhodžića “Mostarke”:

 “Uoči rata se između Dike i mladog komuniste Mustafe Huskovića rodila velika ljubav. Mustafa je, međutim, već u početku ustanka poginuo negdje kod Nevesinja, kuda ga je, zajedno sa Mahmudom Đikićem, Oblasni komitet Partije bio uputio da uspostave vezu s ustanicima. Dika je poslije Mustafine smrti radila još više i požrtvovanije. Nije bilo sastanka na kome ona nije govorila, na koji nije donijela nešto da se čita, nije bilo žene u mahali s kojom ona nije progovorila o borbi, koju nije lično poznavala i obilazila u političkom radu. Ta mlada žena je okupljala svoje susjetke, pričala im, neumorno, o partizanima i čitala razna štiva. Ona je prva istupila javno, u velikim demonstracijama protiv skupoće u jesen i zimu 1943. godine, ona je prva povikala u znak protesta: “Gladna su mi djeca …”, a gladne su bile i njene male sestre kojima je bila i sestra i majka. Bila je šutljiva, povučena, vrlo pametna djevojka. Neprekidno se kretala. Imala je nekoliko zarova, u koje bi se preoblačila. Sav taj vrlo opsežan rad valjalo joj je da obavlja tako da strogi otac nista ne zapazi, a njemu se uredno moralo i skuvati i oprati, uz staranje o čistoći kuće i sestara. Za sve to je Dika bila odgovorna ocu. Sestre su, ipak, pomagale Diki i u kući i u ilegalnom poslu. Iz prikrajka su slušale kad bi Diki došle žene da što čitaju, pa su i one tražile da im se daju knjige. Iako su imale jedna trinaest a druga deset godina, dobile su … “Mati” od Gorkoga, zbog čega su bile radosne. (…) Policija je upala … Bili su to civilni agenti – ustaše u bijelim balonerima, sa šeširima na glavama. Svaki je imao u ruci baterijsku lampu. Zavirili su i u posljednji kutić. Najprije su zgrabili Diku, vezali joj ruke i strpali u nužnik pa zatvorili. Da nesreća bude veća bila je zatrudnjela. Pošto u kući nisu ništa našli, ustaški agenti su potom Diku, vezanu, strpali u “crnu maricu”, zloglasni policijski kombi, i odvezli je u zatvor. Fahiru i Dikina muža Mahmuta odvukli su pješice u isti zatvor u Vladičinu kuću, blizu pravoslavne crkve gdje su stanovali njemački komandant Hercegovine i Gestapoa. Dika, ta hrabra žena koja se nije plašila da juri gradom prepuna Ietaka ili municije i koja je neustrašivo obavljala ilegalne zadatke, nije u zatvoru klonula. Njene sestre Zarifa i Nusreta dobivale su njeno krvavo rublje iz zatvora, a bilo se pročulo kako se mlada žena hrabro drži. Znalo se kada je policajci vade hodnikom, jer je vikala koliko ju je glas nosio: “Ja ništa ne znam!”. To je ona htjela da svi zatvorenici čuju da ona nije nikog i ništa odala. A tada je bilo pohapšeno više Mostaraca i Mostarki. Diku su ustaše i Gestapo mučili punih šest mjeseci, ali nikada ni riječi nije rekla. Poslije su je uputili u Iogar u Staru Gradišku. Odatle su od nje stizale dopisnice, a sestre su joj slale pakete s hranom. Ali njena pošta je odjednom presahla. Dika je ubijena. I dijete u njoj, koje je uskoro trebalo da se rodi. Ni njen muž se nije nikada vratio. I Fahira Ćišić je u logoru umorena. Žene kojima je Dika odlazila ilegalno vratile su Zarifi i Nusreti dvije feredže i pet zarova koje je Dika kod njih ostavljala da bi se, kada je iz njihovih kuća izlazila, prerušavala tako da je izgledalo kako je u kuću ušla jedna a izišla druga žena.”

* Prema porodičnoj biografiji. U “Spomenici Mostara” se kao datum rođenja navodi 6. februar 1919.