Mirko J. ONEŠĆUK 

MIROSLAV MIRKO (JAKOVA) ONEŠČUK*, rođen 16. februara 1923. u Gorici kod Gruda. Đak Gimnazije u Mostaru gdje je živio sa porodicom. Prisustvovao prvom sastavu podhumske partijske ćelije, osnovane septembra 1941. po nalogu dr Safeta Mujića, i u kojoj su takođe bili: Enver Ćemalović, Ismet Dilberović, Andrija Krešić, Stjepan Pavlović, Rotim Antoš, Predrag Škrobić, Harno Taslaman, Mustafa Temim Turko i Ante Zelenika. Član SKOJ-a od 1940. i KPJ od 1941. Kao đak, uhapšen prije rata sa grupom u kojoj je bio i profesor Džema Šarić. Tom prilikom su Mirka tukli u zatvoru, a kako je bio maloljetan, nekako je izvučen iz zatvora. Bavio se ilegalnim SKOJ-evskim radom. U Bataljonu od marta 1942. Komesar čete, poginuo na Ravnom kod Gacka maja 1943. za vrijeme V neprijateljske ofanzive.

Mirkovo ime je bilo nakon rata zabilježeno na spomen-ploči u Mostarskoj gimnaziji. Ploča je uklonjena početkom posljednjeg rata 1992-1995.

Brat Sofije Sofke Onešćuk, poginule 1944. godine. Jedna ulica u Mostaru je nazvana po porodici Onešćuk.

O Mirkovoj pogibiji je zapisano:

„Nakon dvodnevnog odmora i izviđanja terena tri naša bataljona, noću, 16/17. maja, izvršili su iznenada napad na položaje četnika na Orlovcu, Mramoru, Trešteniku i Ledeniku i nanijeli im velike gubitke. Brzi juriši, skoro jednovremeno na širokom frontu bombama, mitraljeskom i puščanom vatrom, unijeli su paniku među četnike koji su pobjegli prema Gacku i Avtovcu. Izbili smo na liniju Jasenik — Lipnik. Četnicima stiže pojačanje i naši se bataljoni povlače na polazne položaje. Naš Bataljon se zadržao na Ledeniku i Kuli. Lijevo od nas bio je 4, a desno 2. bataljon. U tom napadu poginuo je Mirko Onešćuk, komesar 1. čete, đak iz Mostara, čija je cijela porodica radila za NOP, a on je bio uzor skromnosti i hrabrosti, kako u omladinskim akcijama u gradu tako i u borbama Bataljona. Volio je drugovima pričati kako će biti nakon oslobođenja, u socijalizmu, slikajući bogat život sa velikim radilištima i ljudima sa najljepšim moralnim osobinama. Drugovi su mu znali reći: »E, moj Mirko, dugo će Neretva teći dok to tvoje doba dođe.«“

Jedan drugi borac se prisjećao Mirkove pogibije: „Borba na Rat-Kamenu začas se pretvori u plamen koji brzo sagorijeva. Četnici su se zadržali na samom grebenu i daju ogorčen otpor. Zora je, a neprijatelj ne odstupa. Naši borci leže na snijegu ispred neprijateljskih cijevi. Prv i ranjenik je Velimir Ilić. Teško je bilo prići do njega, ali se ranjen mora izvući. Puzeći prišao mu je vodnik Stevan Vukoje, uzeo ga pod ruku i vukao po snijegu. Ranjen je tada i Stevan, ali ne napušta Velimira. Niko od nas i ne sluti da je to smrtna rana kojoj će podleći ovaj hrabri borac. Smrtno je ranjen i pomoćnik komesara čete Mirko Oneščuk. Rane su im previjene. Opraštamo se s njima usred najžešćeg boja, ne znajući da se više nikad nećemo vidjeti“.

* Prezime na spomen-ploči prepraviti na Onešćuk.