Hasan S. ZAHIROVIĆ, narodni heroj 

HASAN S. ZAHIROVIĆ LACA, rođen u Mostaru, po oficijalnog biografiji, 25. decembra 1920. godine. Potiče iz siromašne zanatlijske porodice. Porodične prilike i očeva nezaposlenost natjerale su njegovu porodicu da se odseli iz Mostara. Od 1923. do 1933. godine živio je u Sarajevu, gde je završio osnovnu školu i izučio pekarski zanat. Iz Sarajeva, njegova se porodica ponovo vraća u Mostar. Prema jednom izvoru, obavljao je razne poslove: „nosio kofere putnicima sa Željezničke stanice, cijepao drva i stupao kafu vlasnicima kafana, ali je najpoznatiji bio po samostalnom kopanju uglja, koji je prodavao, iako je to bilo zabranjeno i kažnjivo. Na razne načine se borio za egzistenciju, a kada nije imao nikakve zarade, bio je na brizi svojih drugova, koji su ga izuzetno voljeli“. Fudbaler “Veleža” omladinske sekcije. Hasan se sve češće nalazio u društvu mostarskih organizovanih radnika i učestvovao u svim njihovim akcijama protiv režima i eksploatacije. U velikim demonstracijama u Mostaru, početkom septembra 1940. godine, nalazio se u prvim redovima. Član KPJ od 1942. (kad je primljen, rekao je: „Dobro ste se sjetili!“), u Bataljonu od oktobra 1941, zamjenik komandira čete.

Pred sami rat, otišao je na odsluženje vojnog roka u Zemun, a poslije kapitulacije jugoslovenske vojske vraća se u Mostar, i radi na sakupljanju oružja i vojne opreme. sa svojim drugovima prikupljeni materijal sklanja u ilegalne magazine, iz kojih će se kasnije naoružati prvi borci.

Zaposlio se kao radnik u domobranskom vojnom magacinu, odakle je krišom odnosio oružje i opremu za borbu. Istovremeno je, po zadatku partijske organizacije, radio i na drugim poslovima u okupiranom gradu: unosio je i rasturao letke u italijansku kasarnu, pisao parole po zidovima, svojim smelim akcijama unosio je nemir i pometnju u nepijateljskim redovima. Napokon, kada mu je zaprijetila opasnost da bude otkriven, zajedno s još nekoliko svojih drugova, Hasan Zahirović je 3. oktobra 1941. godine upao u domobransku kasarnu, sjeverni mostarski vojni logor, i iz nje izvukao 18 sanduka municije s po 1.200 metaka, nekoliko pušaka i druge vojne opreme, a zatim sve to prebacio partizanskim borcima. Grupu su sačinjavali: Mehmed Trbonja Meha, vođa grupe, Mehmed Arap, Živko Papo Henći i Laca.

Novembra 1941. godine, Hasan Zahirović Laca je stupio u Konjički (mostarski) partizanski odred, koji se nalazio na području Boračkog jezera. Bio je jedan najhrabrijih i najodvažnijih boraca Odreda. Kada je poslije velike borbe, u martu 1942. godine, na Borču, partizanskim odredima u Hercegovini ponestalo municije, iz Operativnog štaba za Hercegovinu stiglo je naređenje Mostarskom bataljonu da municiju pokuša da pribavi iz okupiranog Mostara s još trojicom drugova, Hasan se dobrovoljno javio za izvršenje ovog zadatka. Iz italijanskog magacina izneli su 22 sanduka municije, koja su zatim prebačena na oslobođenu teritoriju.

Laca je više puta išao u pohode rodnom okupiranom gradu, odakle je donosio sanitetski materijal, oružje i municiju. U Mostarskom bataljonu Desete hercegovačke udarne brigade bio je jedan od najvještijih mitraljezaca. Kao komandir čete išao je uvijek prvi, pred svojim borcima, na neprijateljska gnjezda i bunkere. Učestvovao je u svim akcijama udarne desetine, a naročito se istakao u borbama za oslobođenje Žepča i Prozora, početkom 1943. godine, zatim u borbama za Konjic i Bijelu, gde su jake četničke snage imale mnoga i snažna utvrđenja. U napadu na Željezničku stanicu Vinac, Laca i saborci su mitraljeskom i puščanom vatrom osuli paljbu po objektima u stanici, nakon čega se pojavila bijela zastava. Predalo se dvadesetak domobrana sa kompletnim ličnim naoružanjem.

Poginuo je u rejonu prevoja Kobilja glava, kod Gacka, aprila 1943. godine, u borbama protiv Italijana i četnika, u kojima je, pored ostalih jedinica Treće udarne divizije učestvovala i glavnina Desete hercegovačke udarne brigade. Zakopan je na kamenoj gredi gdje je poginuo: „tu se čuo i Lenjinov pogrebni marš, a u štab brigade na parčetu hartije poslata poruka: »Hasan Zahirović Laca, komandir čete Mostarskog bataljona Desete hercegovačke brigade, herojski poginuo prilikom borbi na Kobiljoj glavi kod Gacka – prema Plani 6. aprila 1943. Ima nekoliko junačkih podviga iz bojeva brigade kod Jajca, Žepča, Prozora, Konjica, Nevesinja, Veleža itd.”

Ukazom Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 26. decembra 1945. godine, među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske, i prvom Mostarcu, Hasan Zahirović Laca proglašen je za narodnog heroja. 1949. godine njegovi posmrtni ostaci su zakopani u jednom parku u Mostaru, a 1965. prenijeti su i sahranjeni na Partizanskom groblju u Mostaru. Bista Hasana Zahirovića Lace se nalazi na trgu Musala u Mostaru pored biste Mladena Balorde i spomen-obilježja obješenim borcima Dragi Palavestri i Alici Rizikalu. Jedna ulica u Mostaru nosi njegovo ime (Lacina).

Poslije rata opjevan je u pjesmi Mostarskih kiša „Mostarska mati“: „Mladen i Laca, Tanja i Pava,/ svi mrtvi koji u nama žive, / došli bi jači od zaborava, / iz neke strašne ofanzive.“ (puni tekst). Prema Mensuru Seforoviću, bolničarka Staka Mićković je bila „velika Lacina ljubav“. Laca je ostao je upamćen kao „vođa mostarske raje“.

Omladinske brigade iz Mostara sa imenom Hasana Zahirovića Lace su godinama nakon rata učestvovale u omladinskim radnim akcijama po Mostaru, Hercegovini i šire. Takođe, po njemu je nazvan razarač Jugoslovenske ratne mornarice.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

„Podilazeći četničkim položajima, prije našeg napada, u cik zore poginuo je Hasan Zahirović Laca, radnik iz Mostara. Zalutali metak, ispaljen sa velike daljine, pogodio ga je u lijevu obrvu i ostao u glavi. Laca je bez riječi pao. Kakva čudna smrt legendarnog heroja. Prišli smo mu. Među nama bila je bolničarka Staka Mićković, Lacina drugarica, i Rifat Frenjo, koji su plakali kao djeca ljubeći i milujući mrtvog Lacu. Nakon protjerivanja četnika sa Kobilje glave Lacu smo sahranili u prisustvu velikog broja boraca, a ja sam se uz suze oprostio od našeg druga kratkim govorom, naglasivši da će njegovo junaštvo ostati primjer našim borcima na putu do slobode i da ćemo ga osvetiti. Laca je postao legenda — heroj, kojim se ponosila cijela Brigada. Sirotinjski sin, nezaposleni pekar u Mostaru, pripadao je grupi besprizornih na Carini, koji su se prije rata svačim bavili da bi preživjeli. Laca i većina njih u NOR-u su izrasli u divne komuniste, mladiće od akcije i primjerne junake.“

“U svanuće krenuli smo na Kobilju glavu. Pri vrhu četnici su nas primijetili i otvorili vatru. Prihvatili smo borbu. Bio sam tada na dužnosti vodnika 1. voda 2. čete. Referent sanitenta u vodu bila je Staka Mićković, omiljena drugarica, koju smo svi voljeli. Ona je bila drugarica Hasan Zahirovića Lace, pa je, u želji da bude s njom, i on bio u našem vodu. U napadu na Kobilju glavu, u svitanje, poginuo je Hasan Zahirović Laca, od kojeg sam bio udaljen samo 30 metara. Između nas bio je kurir Jozo rodom iz Splita koji je povikao: “Ala, poginu Laca!” Potrčao sam … Zrno ga je pogodilo u lijevu obrvu, na mjestu je ostao mrtav. Nastavili smo borbu. Četnike smo otjerali sa Kobilje glave. Kasnije smo Lacu položili na šatorsko krilo i odnijeli pred obližnju kafanu. Iskopali smo grob u jednom vrtu preko puta kafane. Zamotali smo mrtvo tijelo u šatorsko krilo i zakopali. Postrojeni vod ispalio je plotun odajući poštu dragom drugu i velikom borcu. Bataljon je bio u žalost zbog Lacine smrt. Plakao je i Rifat Frenjo više za Lacom nego za bratom Asimom, koji je poginuo na Porimu.”

U prilogu: kratka biografija narodnog heroja Hasana Zahirovića Lace (Refik Hamzić, “Mostarci narodni heroji Jugoslavije“, 1986. Izvor: CIDOM)