brošura “Partizanski spomenik u Mostaru” (1980.)
knjiga “Spomenica Mostara 1941-1945.”
drugi dokument ili dokaz o spomen-ploči (na pr. fotografija)
Fatima A. ŠEVA
FATIMA TIMA (ALIJE) ŠEVA, rođena 13. aprila 1924. u Mostaru, đak Gimnazije. Član SKOJ-a od 1941, sekretar aktiva SKOJ-a. U Bataljonu od jeseni 1943. Borac i bolničarka, poginula u Grušći kod Konjica 27/28. aprila 1944. u okviru Sedme neprijateljske ofanzive u konjičkom kraju. Opisana kao “prelijepa Tima Ševina”.
Dva Fatimina brata Ahmet i Omer su takođe poginuli u NOB-u. Jedna ulica u Mostaru nazvana je po braći Ševa. Fatimino ime je bilo zabilježeno na spomen-ploči u Mostarskoj gimnaziji. Ploča je nestala bez traga u vrijeme ratnih zbivanja 1992-1995.
Posmrtni ostaci Fatime Ševe su nakon rata preneseni i sahranjeni na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Izvor: arhiv Radmila Brace Andrića.
ODLOMAK IZ LITERATURE:
„Kad su borci Mostarskog partizanskog odreda u aprilu 1944. prešli s lijeve na desnu obalu Neretve ostala je njihova bolnica sa 15 ranjenih i bolesnih partizana u selu Grušći, desetak terenskih radnika i desetina za osiguranje, ukupno oko 35 ljudi. Tu su ostale i tri mostarske djevojke kao bolničarke: Sofija Onešćuk, Fatima Ševa i Vahida Mujan. Bolnica je bila dobro skrivena u šumi u kolibama. Četnici su, međutim, 28. aprila otkrili bolnicu, napali njenu zaštitnu jedinicu, razbili je i upali među nemoćne bolesnike. Među dvadeset i osam poginulih i ubijenih bile su i te tri mlade Mostarke.“
Iz sjećanja Angeline Draganić (Lambić):
Ne znam koliko je godina mogla imati drugarica Fatima Tima Ševina, ali se dobro sjećam kako je likom, pa i stasom, izgledala kao nedužno dijete. Mislim, ni punih osamnaest. Ali, tako nedužno djelovala je samo na prvi pogled. Jer, kad bi se prihvatila posla, bila bi drugi čovjek – prosto neprepoznatljiva. Energična na svakom zadatku, dobra, vrijedna, nježna i pažljiva prema ranjenicima, ozbiljna. Prilikom prihvatanja svakog novog zadatka u njoj bi ono djetinjstvo nestajalo negdje u dubini očiju, a zamijenio bi ga ozbiljan, gotovo vojnički odnos prema obavezi.
Sjećam se kako je ranjenike voljela kao svoje najbliže. Ta ljubav ih je i sudbinski vezala. Ostala je s bataljonskom bolnicom u Grušći 1944. godine i, štiteći ih do posljednjeg daha, poginula od zločinačke četničke kame.
Ćemalović, Enver (1986): Mostarski bataljon, Mostar; https://poskok.info/mostarke-u-doba-okupacije-sloboda-nije-stigla-iz-bajke/; Konjhodžić, Mahmud (1981): “Mostarke”: fragmenti o revolucionarnoj djelatnosti i patriotskoj opredjeljenosti žena Mostara, o njihovoj borbi za slobodu i socijalizam, Opštinski odbor SUBNOR-a Mostar; http://www.most.ba/091/015.aspx; Mulić, Sulejman (2012): Zdravstvene prilike u Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim osvrtom na Konjičko područje, Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi : zbornik radova / [glavni i odgovorni urednik Husnija Kamberović]. – Sarajevo : Institut za istoriju; grupa autora (1986): Hercegovina u NOB 2. dio, Beograd; grupa autora: Spomenica Mostara 1941-1945; Buturović, Ferid (2016): Kuća mostarskog kadije, sjećanja skojevca – ilegalca i partizana, Sarajevo; Angelina Lambić u članku “Borba je teška, trajaće dugo…”, Sloboda, 11.2.1985,
Fotografija spomen-ploče: S. Demirović (2018.); fotografija borca: “Partizanski spomenik u Mostaru” (1980.)
Poznajete li detalje iz života ove osobe? Pošaljite nam vaše priče i fotografije. Sačuvajmo od zaborava!
