Natko N. BALAĆ 

NATKO (NIKOLE) BALAĆ, rođen 16. decembra 1912. u Kistanju kod Knina*, najstariji od četiri poginula sina u porodici Balać. Živio s porodicom u Mostaru, gdje je završio Gimnaziju, a pravni fakultet u Beogradu. Predratni član KPJ. Radio kao pravnik u Glavnoj pošti u Beogradu, gdje je nakon okupacije radio na povezivanju izbjeglih članova KPJ iz Mostara sa partijskim organizacijama u Srbiji i upućivanju Mostaraca i drugih boraca u partizanske jedinice. Poginuo u borbi sa Bugarima 1943. godine kod Niša (u Blacama kod Prokuplja*).

ODLOMCI IZ LITERATURE:

Slava Balać, sestra: „Ja sam, znate, divnu braću imala. Djetinjstvo nam nikakvo. Svi smo rođeni u Kistanjima, samo je Slavko rođen u Vrlici. Otac je imao nešto gostionice, on je bio Vrličanin, a majka od Ljubinja, sjećam se da je pričala kako je u sepetu došla u Mostar. U Mostar smo došli 1926. godine i otac je radio kao fizički radnik. Umro je 27. Mi smo bili djeca, šta sam ja imala tri godine. Toga dana kad je otac umro, mati je dva zadnja dinara dala za petrolej. Natka je otac, jedino, spremio na škole, u Beograd. Tamo je Natko završio prava. Mi ostali smo stalno skupljali novac za školovanje, ali ga nikad nismo skupili. Slavko je završio za obućara, Boro za krojača, a Đorđe za limara. Đole je bio najmlađi, bio je krupan, tamnoput. Što je očima vidio to je rukom stvorio. A po naravi u vatru u vodu. Kad je bio štrajk limara u Beogradu, Kosmajac je, čula sam govorio “Uhvatite mi onog crnog, visokog Balaća pa ću srediti štrajk.” Za Slavka sam bila emotivno vezana, ponajviše, čini mi se, jer je bio slabog zdravlja. Kad je prvi put bio u Ćelovini i kad su ga prvi put pretukli, bacio je krv. Poslao veš kući, a bijela mu košulja sva krvava. On meni nikad nije rekao da mu operem košulju, opeglam pantalone, ako me nije zamolio. A kad naplati, vazda nešto nosi kući. Kupi lonac majci, kafenjak, meni nešto. Ćutljiv bio, miran. Moja duša, moj miljenik, a kad plane treba bježati kilometar od njega. Natko je bio isto miran, pametan. Odlikaš kroz svu školu, jedino na maturi bio vrlo dobar. Nosio je naočale, bio kratkovid. Radio u Ministarstvu pošta i bio sekretar Partijske organizacije koja je u Ministarstvu ilegalno djelovala. Boro je bio nešto poput mene. Kao da ste jednu jabuku raskrižili. Neupadljiv, sabran. Bio mi je brat, a sjećam se 1941, ja trpam neke letke i biltene, on trpa letke i biltene. On ne zna da sam ja u Partiji, ja ne znam da je on u Partiji. Eto, takvi smo bili.“ Autor: Mišo Marić, „Sestra“, „Sloboda“ .

„Ilinka je već u ratu saznala da su joj tri sina poginula, ali se Natku nadala kada se rat završio, iako za nj nikad ništa četiri ratne godine nije čula. A jednom se bila pronijela vijest da se Natko javio. Majka se obradovala kad je to čula. Ali jednog dana je Slava dobila poruku od Ilinke da odmah dođe kući. Kad je stigla našla je očajnu majku raspletenih kosa kako ih čupa plačući. Pokazala je kćerki kartu u kojoj su iz Beograda javili da je Natko poginuo.“ (Mahmud Konjhodžić, Mostarke, str 245)

Iz sjećanja Pavla Neimarovića, izbjeglice u Beogradu 1941. godine:

 „Čim smo se smjestili, istog popodneva nas je posjetio Natko Balać, pravnik koji je od prije rata živio u Beogradu, inače najstariji brat Balaća iz Mostara i naš komšija iz ulice (poginuo je kod Niša 1943. godine kao posljedni od četvorice braće Balaća koji su pali u NOP-u). Meni i Vasi je naredio da u sljedeću nedjelju prijepodne dođemo na sastanak u njegovu kancelariju u Glavnoj pošti u Beogradu. Dao nam je broj sobe i sprat. Znao je da smo skojevci i nije rekao zašto nas zove (…)“.

Tri Natkova brata su poginula u NOB-u: Slavko Balać, Đorđo Balać i Boro Balać. Jedna ulica u Mostaru nazvana je po braći Balać.

* podaci iz knjige “Spomenica Mostara 1941-1945.”