Zdenka M. KARAČIĆ

ZDENKA (MIRKA) KARAČIĆ, rođena 18. oktobra 1927. godine u Mostaru, učenica Trgovačke akademije. U NOV i POJ stupila u jesen 1944. godine. Bolničarka 2. bataljona 13. hercegovačke brigade. Poginula 8.3.1945. na Ivan-Sedlu pokušavajući da pomogne ranjenim borcima Emiru Pašiću i puškomitraljescu Tomi Krajišniku. “… Pored Zdenke, na istom poprištu su poginule još dvije bolničarke: Ljubica Remetić iz sela Biograda kod Nevesinja, referent saniteta Četvrtog bataljona i Emina Merdan iz Počitelja, bolničarka Drugog bataljona. Simbolika tih pogibija je dugo odzvanjala u bataljonu, kao i nakon rata, kroz brojne priče: “podvig Zdenke, Emine i Ljubice ostao simbol krvlju zapečaćenog bratstva i jedinstva naša tri naroda”.

Posmrtni ostaci Zdenke Karačić su nakon rata preneseni i sahranjeni na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Izvor: arhiv Radmila Brace Andrića.

Mensur Seferović je mnogo godina iza rata pisao o tom događaju. Kao izvor, naveo je članak Lutve Džubura (»Njih tri«, objavljen u listu 13. brigade »Hercegovački borac«):

“Prva je pošla Ljubica. Došla je do ranjenog druga i povukla ga. Baš u tom času kad je mislila da je zadatak izvršen, da je drug spasen, klonula je Ljubica na snijeg pogođena hicem u stomak. Zdenka i Emina, koje su budno posmatrale pokušaj Ljubičin iz zaklona, znale su sad šta je njihova dužnost. Naređenje nije potrebno. Savjest je jača od svega. Jurnule su one u pravcu Ljubice i ranjenog druga ne misleći na opasnost i ne obazirući se na neprijateljske kuršume koji su oko njih parali snijeg. Ali… zlikovačko oko je dobro sastavilo nišan. Pala je Zdenka pogođena u glavu, a odmah pored nje Emina, pogođena u prsa. Tri mlade Hercegovke ležale su nepomične jedna pored druge. Jaki mlazevi krvi natapali su snijeg i na suncu bojili ga divnim rumenilom. A tri mlada života su se postepeno gasila na prvoj čuki u Bosni.”

Seferović je zapisao i riječi Zdenkine majke:

„I kad je opasnost vrebala ovdje u Mostaru oči su joj bile prepune dobrote i radosti, šeretluka, a kosa spletena u guste pletenice«, govori majka Mara, koja je sa mužem željezničarom Mirkom othranila svoje petoro djece: Paulu, Zdenku i Zdravku, Tomislava i Vlada, čestite i radne, u širokom luku zaobilazeći u svojoj sredini one što u ratu okaljaše svoje ime. »Pogled i smijeh je izdadoše, kad saznadoh da je iz kuće nestala velika vreća vune koju sam skupljala za ćilim, a zahvaljujući mojoj Zdenki ode u partizane, u ruke seoskih pletilja. Tada i saznadoh da su njeni sve češći susreti sa drugaricama bili njihovi tajni dogovori«. »Ruke su joj bile pune knjiga, a kakvih – biće onih naših«, sjeća se majka, koja je i sama obavila »ilegalni zadatak«, nosila je kćerkino pismo u drugi kraj grada, do Šarića harema, i uz lozinku predala nepoznatom ilegalcu, da bi i njoj, ubrzo, dvije seoske cure u dimijama donijele prvo i posljednje kćerkino pismo iz partizana, neposredno uoči oslobođenja Mostara 14. februara 1945.“

»Zapamtila sam samo jednu njenu rečenicu: ‘Nemojte se sekirati, ja ću ubrzo tamo’. A kad je došla u oslobođeni Mostar, zatekla nas je da jedemo grah. ‘Nismo ga dugo jeli’, rekla nam je tada, a onda se obratila ocu: ‘Ako neki Srbin ili neko pošten upre prstom i kaže da si bio uz ustaše, da si frankovac, neću ti pomoći. Ništa ti, tata, neće pomoći!’. Otac odgurnu posudu i odvrati joj: ‘Kad imaš takvu pamet nije trebalo ni da ideš gore. Zar sam ja mogao biti na drugoj strani naspram tebe i tvojih, a sada, evo, i mojih’. I bi to naš posljednji susret«, reče majka Mara koju su ustaše pretukle u selu Gorancima iznad Mostara zbog kćerke partizanke. Možda se upravo s njima, s ustašama koji je pretukoše, susrela i njena kćerka Zdenka na Ivan-planini, na čuki Ragalja na vrhu puščane mušice. Gotovo neobjašnjiva je bila Zdenkina tvrdoglava upornost da odmah, tek što je stigla na oslobođenu teritoriju Hercegovine i raspoređena kao bolničarka u Prateću četu 1. bataljona 13. brigade, zatraži odlazak u neku od četa »iz prve borbene linije«, tamo gdje se s bombom u ruci i s bliskog odstojanja gleda i tuče neprijatelj. Tako se, napokon, i dogodilo. Otišla je u jednu od četa 2. bataljona i u njoj je poginula.“

Nakon Zdenkine pogibije roditelji su primili telegram sa slijedećim sadržajem: »Dostavlja Vam se (priloženo) izvještaj Štaba II bataljona XIII HNOU od 20. marta 1945. o pogibiji Vaše kćeri, a naše drugarice Zdenke Karačić. Izražavamo Vam najiskrenije saučešće za gubitkom Vaše kćeri, koja dade svoj život za dobrobit i slobodu naših naroda«.