Suzana Š. LAKATOŠ 

SUZANA (NIKOLE)* LAKATOŠ, rođena 29. januara 1923.* u Novom Sadu. Učenica Učiteljske škole u Mostaru, gdje je živjela sa porodicom. Otac Nikola je bio muzičar i svirao je violinu u orkestru kafane “Pariz” u Mostaru. Član SKOJ-a od 1940. i član KPJ od 1941, u Bataljonu od kraja 1941. ili početka 1942. Radila je u ekonomatu odreda i izdavala robu za presvlačenje. Borac, streljana aprila 1942. u Glavatičevu od partizana “zbog ljubavnih veza”. Njeno streljanje je naredio Nenad Vasić.

Pronađena su dva zapisa o Suzaninoj tragičnoj pogibiji:

Enver Ćemalović: „Posebna priča je slučaj maturantkinje Učiteljske škole iz Mostara, člana SKJ, Suzane Lakatoš. Ona je prije rata sa Ljubicom Mihić pohađala Učiteljsku školu. Po nacionalnosti bila je Mađarica. Imala je svoje posebne stavove u pogledu odnosa sa muškarcima. Nenad Vasić je oformio sud koji je ispitao njen odnos sa jednim komandirom čete. Suzana je priznala, ali je rekla da joj se to ne može zabraniti, nakon čega je naredio da se strijelja. Nenad je imao apsolutnu vlast i niko od nas nije mogao spriječiti Suzanino strijeljanje.“

I u jednoj knjizi Mensura Seferovića je kratak spomen Suzane:

“Mrzovoljni i potpuno iscrpljeni, vratili smo se u Mostar, u ilegalna skrovišta. Tri dana i tri noći sam proveo u kući Salke Alikalfića, da bih 25. decembra, sa svojim puškomitraljezom, ponovo otišao u odred. Na čelu užurbane kolone grabili su kuriri Ćimba; Vojo Ivanišević, za njima Salko Fejić, koji je ranije već bio u bataljonu, Hamid Drljević, omladinke Munevera i Suzana, djevojke koje će ubrzo doživjeti tragičnu sudbinu — staće pred puščane cijevi boraca bataljona, zatim Vlado Mitrinović, koji će — optužen da je četnički špijun — takođe dočekati plotun, zatim Sofija zvana Srbijanka, dvije Jevrejke iz Sarajeva i njihov drug koji je bio zametnuo gitaru na rame . . . Ja sam se vukao na začelju kolone pretovaren: nosio sam ruksak, jedini puškomitraljez u našem odredu i municiju.“

* prema podacima u knjizi “Spomenica Mostara 1941-1945.”