Stjepan ŽIVIĆ 

STJEPAN ŠTEFO (ANTONA) ŽIVIĆ, rođen 1913, Sao Paolo, Brazil. Vraća se sa porodicom 1922. godine u mjesto Sredance. Službenik iz Donjih Andrijevaca, predratni član KPJ (od 1934). Zbog komunističke djelatnosti otpušten s posla u Trnjacima kod Slavonskog Broda i zaposlio se decembra 1940. u Žitomislićima kod Mostara. Uhapšen ali uspio izaći iz zatvora uz pomoć mostarskih ilegalaca. U Bataljonu od početka 1942. Borac 3. bataljona. Poginuo 9. juna 1943. godine u Petoj neprijateljskoj ofanzivi na Sutjesci u kanjonu Pive kod Čokove Luke, kao tifusni bolesnik u Centralnoj bolnici.

U mjestu Donji Andrijevci kod Slavonskog Broda, kulturno-umjetničko društvo nazvano je po Stjepanu Živiću.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

“U borbi za svoju ideju progresivnih i poštenih ljudi Živić Štefo se toliko angažirao da to nije moglo ostati nezapaženo za budne oči žandara i policije. Pratili su u stopu svaki njegov korak i samo se njegovoj trijeznoj snalažljivosti može zahvaliti da nije završio na robiji. unatoč svim mjerama opreza žandari su protiv nejga sakupljali sve više optužnog materijala i Štefi je bilo jasno, naročito pred izbijanje Drugog svjetskog rata, da se mora nekuda skloniti. Najkritičniji časovi za nejga nastali su izbijanjem Drugog svjetskog rata. Pred opasnošću hapšenja sklonio se u Žitomislić u Hercegovini, gdje se zaposlio u općini 1940. godine. Neprijatelj ga je i tamo pronašao i u mjesecu VIII 1941. godine ga uhapse, takod a su ga strpali u zatvor u Mostaru. Neprijatelj ga je stavio pred ustaški prijeki sud, ali uz pomoć aktivista uspjelo mu je pobjeći. Uz pomoć članova KPJ-e mostarske organizacije pošlo mu je za rukom da opet bude na slobodi, tako da je aprila 1942. stupio u Narodno-oslobodilačku vojsku tj. u partizanski odred kod Konjica, gdje je nakon izvjesnog vremena formiran II konjički batlajon X hercegovačke udarne brigade. Godine 1943. obolio je od tifusa i prilikom V neprijateljske ofanzive povlačio se sa tifusarima. Kod brda “Bjele” na Sutjesci pao je i dao svoj mladi život u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika.”

“… U ovoj gužvi sretoh svog velikog druga i prijatelja Stjepana Živića. Kod Rame i Neretve se razbolio od tifusa. 20. marta sam ga vidio utegnutnog na konju u selu Bijeloj kod Konjica. Tada je imao visoku temperaturu, ali ličio je na čovjeka, a sada je živ leš. Grozno izgleda. Odjeća mu je sva poderana. Neobrijan je, a od tifusa mu je nestala sva kosa. Krajnjim djelićem snage batrljao je nogama i rukama. Tifus ga je potpuno skrhao i od njega napravio fizičkog bogalja. Vukao se s čitavom masom ranjenika i tifusara ka mostu. Nošeni su samo teški nepomoćni ranjenici i bolesnici na nosilima. I konja, za nošenje ranjenika, bilo je sve manje, jer je konjsko meso postala glavna hrana. Seljaka za nosila u Crnoj Gori nije bilo kao kroz Bosnu i kod Neretve. Zarobljenici – Italijani zbog tifusa i iscrpljenosti postali su pravi bogalji, tako da i sebe nisu mogli nositi, a ne naše ranjenike. Zato su najteže ranjene i bolesne drugove nosili naši borci. Svi drugi iz Centralne bolnice, ako su se mogli imalo kretati, išli su sami. Već od Pišća se počelo govoriti u četama: “Bolje dobiti metak u čelo, nego u nogu.”

Tako je došlo do toga da se i Stjepan Živić napola mrtav sam vuče, kao i stotine drugih. Gledao sam ga i jedva sam ga prepoznao. Više smo se prepoznali po glasu. Gledao me sa staklastime očima odnekle iz dubine očnih duplji. Jedva uspije da progovori “imaš li išta da pojedem, makar mrvicu hljeba.” Teško pada kroz čitav život ne moći pomoći najdražem drugu. Nisam imao ništa da mu dam da pojede. Nisam imao ni jedno zrno žita. Ni trave srijemuže uza se nisam imao. Nastojao sam kod drugova da mu nešto od hrane pronađem, ali niko nije imao. “Drži se Stjepane druže”, pokušah da ga ohrabrim. “Držao bi se ja”, pokuša da se našali, “ali neće noge da se drže”. Srdačno smo se pozdravili, kao da smo oba predosjećali da nam je ovo posljednje viđenje. Stjepan otpuza ka mostu, a ja na položaj. Dole, oko mosta su neprekidno eksplodirale topovske granate.

Razmišljao sam o Stjepanu. Ako i uspije prijeći most, sigurno se neće popeti na Vučevo. Ako ga i promaši geler izdaće ga onaj posljednji djelić snage i ostaće zauvijek u Pivskom kanjonu. Majka mu nikada neće znati za kosti.” (…) (iz dnevnika Vlatka Lazarevića)

Pročitaj više: brošura “Dve decenije postojanja i rada KUD-a “Stjepan Živić” (Slavonski Brod, 1970).