Safet S. ŠAPUH 

SAFET (SALIHA) ŠAPUH BEG, rođen 7. aprila 1923. godine u Mostaru. Elektromehaničar. Član SKOJ-a od 1941. i član Rejonskog jezgra SKOJ-a u Mostaru 1942. Djelovao u tehničkom odboru za pripremanje odreda u partizane. Uhvaćen 24. marta 1944. od policije NDH, “u svom stanu pohranjivao pošiljke pripravljene za odmetnike i odlazio na sastanke partizanskih teklića i odvodio osobe koje su se htjeli pridružiti odmetnicima.” Mučen u mostarskom zatvoru, i nakon mjesec dana otpremljen u Jasenovac, gdje je obješen od strane ustaša.

Safetov brat Omer je nakon rata, 19. oktobra 1945. dao izjavu o Safetovom hapšenju, objavljenu kao „Zapisnik Gradske komisije za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača“:

„24. marta 1944. godine u Mostaru je bilo ustaško zaštitno redarstvo iz Sarajeva koje je u zajednici sa Mostarskom policijom provelo niz hapšenja. Oko ponoći toga dana provalili su preko bašće u moju kuću i uhapsili moga brata Safeta, a zatim i mene, kad sam pokušao da ih pitam radi čega hapse brata i kad sam tražio nalog za hapšenje. Nakon dugog objašnjenja s njima mene su pustili a brata mi uputili u policiju. Ja sam pošao s njima da vidim šta će biti s bratom. Međutim su mi agenti odveli brata u zatvor gestapoa skupa s malim Sulemanovićem Hamdijom koji je također tada bio uhapšen. Ali je on pušten poslije 4-5 dana. Ova hapšenja su izvršili agenti i to šef zaštitnog redarstva Sarajeva Jakupović, agent Hafizović, Sušić Pavo (nečitko), te agent Mostarske policije Cvitanović. Naročito je bio zao ovaj Sušić Pavo a i ostali svi manje-više. Mislim da su svi agenti sada u bjegstvu. U Mostaru su zadržali u zatvoru još nekoliko pohapšenih mjesec dana, gdje su bili izvrtnuti strahovotim mukama i terorom. Mučili su ih trodnevnom glađu, davali im soli, mlatili šakama, nogama, pendrecima, mećali u takozvani „tramvaj“ i nakon mjesec dana ih otpremili u Staru Gradišku, u veliku kaznionu. Tu je bilo u grupi 12 muškaraca i 4 ženske iz Mostara. Od Mostara su bili profesor Alikalfić Mustafa, Zajko Mehić, Omer Mesihović, Lazo Radišić, Hadžiselimović Arif Sabitage, Čulajević Dušan, Bučuk, Osman Novo, moj brat Safet. Drugih se imena momentalno ne sjećam. Od ženskih su bili Fatima Balta, Fahira Ćišić, Dika Hadžić i Bera Ćemalović. Od muških se vratio živ jedino Hasan Novo, koji je bio zamijenjen s nekim Švabom. Od ženskih se nije niko vratio. Osman mi je Novo pripovijedao da je on svojim očima vidio kad su ustaše objesili u Staroj Gradiški moga brata kao odmazdu što su neki drugovi pobjegli iz logora. Osman je Novo bio u istoj ćeliji s mojim bratom. Safet je rođen 1923. godine, po zanimanju je bio elektro-mehaničar. Već preko 4 godine je radio u Narodno oslobodilačkom pokretu.“