Remzija S. ĆIŠIĆ 

REMZIJA (SALIHA) ĆIŠIĆ, rođen 15. maja 1925. u Mostaru, bivši đak Zanatske škole u Mostaru, stolar, član SKOJ-a od 1941, u Bataljonu od maja 1942. Jedan od članova četnog aktiva SKOJ-a. Borac, poginuo u noći 14/15. juna 1942. u Bijeloj kod Konjica.

Zabilježena je incijativa omladinaca oko svečane proslave 1. maja 1942. godine: „Uoči 1. maja, između ostalog, omladinci su na brdu Pokline napravili ogromnu parolu »Živio 1. maj« od velike količine drva, koju su zapalili tako da je izgledalo da gori brdo. Parola se vidjela i u Konjicu do kojeg ima 2,5 km vazdušne linije.“

Mlađi brat poginulog borca Ibrahima Ćišića. Jedna ulica u Mostaru nosi naziv “braća Ćišić”.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

Iz djetinjstva: “Harem mahalske džamije zarastao u draču, u koji se posljednji mejit ukopao ko zna kada, sa poleglim bašlucima i obrušenim zidovima pružao nam je neprikosnoveno sklonište za plijen donesen iz pohoda u voćnjake, bašče i mahalske avlije Brankovca i Mazoljica. Tamo smo sklanjali šipke-glavaše obrane u bašči mostarskog knjižara Pahera; kajsije i kruške iz voćnjaka Age Ćišića, čiji nam je sin, naš drug Remzija, čuvao stražu da babo u nevrijeme ne naiđe; grožđe sa avlijske odrine trgovca Alikalfića, dok bi njegov sin Suljo sklonio majku – poručio joj je babo po nepoznatom prolazniku da dođe brže – bolje u dućan na Carinu.”

Život u odredu: „Voljeli su akcije i najteže im je padalo danonoćno stanje nepokretnosti na položajima, pogotovo zimskih i proljetnih dana, kada je stezao mraz ili su padale kiše, koje su prodirale do kostiju. I u tim situacijama dolazile su do izražaja poznate mostarske šale, koje su stvarale vedro raspoloženje u četi. Tih proljetnih dana, u baštama blizu Konjica, bile su rodile prve trešnje. Mostarci su se noću spuštali u bašte da bi ih brali. Kada je za to saznao komandir Rade Španac, zabranio je da se to čini, jer je neko mogao stradati. Međutim, kako im disciplina nije bila vrlina, Enes Orman, Hivza Brkić, Meho Taso, Remza Ćišić su i dalje odlazili u te svoje akcije. Kako su išli pojedinačno, ne znajući jedan za drugog, dolazilo je i do komičnih situacija. Tako se desilo da je jedan od njih već bio na drvetu, sjedio među granama i brao trešnje. Kasnije je došao drugi pod tu istu trešnju i kroz mrak iznenada povikao: »Ko je gore?«, a onaj odozgo: »Ko je dolje?«. Kako se to dešavalo neposredno uz italijanske položaje, takva iznenađenja bila su za njih velika.“

(…) Na položajima su poginuli: HIVZIJA BRKIĆ BAUK, student iz Mostara, SULJO CILIĆ, đak iz sela Djevor kod Jablanice, prvi sekretar partijske ćelije prilikom formiranja čete u Bijeloj, REMZIJA ĆIŠIĆ, radnik iz Mostara, IBRO DIZDAREVIĆ, radnik iz Mostara, AHMET GRCIĆ, dak iz Konjica, MEHO HINDIĆ, seljak iz Jablanice, MUJO HUBANA, seljak iz Humilišana kod Mostara. MEHMED ŠAPUH, radnik iz Mostara, i MUHAMED TASLAMAN BEG, radnik iz Mostara. Desetak drugova, zahvaljujući raštrkanosti po šumi, uspjeli su izbjeći hvatanje.“