Pava J. MILETIĆ 

PAULINA PAULA PAVA (JURE) MILETIĆ, rođena 25. januara 1922. u Mostaru, frizerka, član SKOJ-a od 1940. i KPJ od 1941. U ljeto 1941. godine, bila u grupi skojevaca pohvatanih na skojevskom sastanku u Cernici. Jedna od skojevki – organizatorki protesta žena decembra 1941. za vrijeme gladi (Gradsko načelstvo je u odmjerenim količinama dijelilo građanima za ishranu stočnu repu, koju su Mostarci duhovito nazvali „viktorija“ po novoj ustaškoj terminologiji). U protestu je učestvovalo 700-800 Mostarki, bučno tražeći „Hljeba, hljeba za našu djecu!“, odnosno da se količina hljeba povisi sa 4,5 kg na 9 kg mjestečno. Hapšena za svoje aktivnosti u štrajkovima prije i za vrijeme rata. U Bataljonu od decembra 1941, omladinski rukovodilac čete, borac 3. bataljona, bombaš („kad god je trebalo, među prvim dobrovoljnim bombašima“). U Šćitu kraj Prozora, gdje je bila partizanska bolnica, uspjela je otkriti zavjeru između pojedinih sveštenika i ustaša iz Duvna, i preduprijediti ustaški pokolj ranjenika (bolnicu će kasnije ipak napasti i uništiti četnici). Poginula na Sutjesci u toku Pete ofanzive 1943. godine, kao teški ranjenik na nosilima (pogođena u kičmu) u kanjonu Pive kod Čokove Luke juna 1943. godine. Prema jednom izvoru, tražila je da je saborci usmrte i tako olakšaju muke i njoj i sebi. Opisana je kao „neustrašivi borac“, „čestit i hrabar komunista“, „najpopularniji borac čete“, „vješta organizatorka“, te „dovitljiva obavještajka“. Isticala se ljepotom i stasom (prema porodici, bila je visoka 180 cm). Poslije rata opjevana u pjesmi Mostarskih kiša „Mostarska mati“: „Mladen i Laca, Tanja i Pava,/ svi mrtvi koji u nama žive, / došli bi jači od zaborava, / iz neke strašne ofanzive.“ (puni tekst). U literaturi je zabilježena omladinska radna brigada nazvana po Pavi Miletić.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

O demonstracijama žena:

„Uz takve i slične poklike žene su se okupile na Tepi, a zatim krenule u Opštinu. Nisu našle načelnika, pa su produžile do njegovog stana, gdje su protestvovale zbog gladi. Zatim su produžile u Upravu gradskih daća, gdje su razbacale neke uskladištene namirnice, ali nisu ništa nosile sa sobom. Izvještavajući Veliku župu Hum o demonstracijama, 4. decembra 1941., pod br 13397/41, upravitelj Župskog redarstva Mate Roko, između ostalog, piše: „…Kao podstrekači i sudionici spomenutih nereda uhapšene su i slijedeće osobe: Miletić Paula, Dizdarević Bira, Ćemalović Muruveta i Vejzović Zehra, a izdan je nalog za hapšenje Grebine i Arpadžića. Sve navedene su prilično situirane, a kako su ovoj vlasti poznate kao istaknute komunistkinje to postoji sumnja da je pozadina priređenih demonstracija komunističkog karaktera.“ (K.D. Miletić, „Italijanska reokupacija Mostara (septembar 1941 – juni 1943)“, Hercegovina br. 2. str 335)

O akciji u Šćitu:

“U Šćitu, u prozorskom kraju, bila je bolnica s mnogo ranjenih partizana. Ustaše su bile u dosluhu s nekim fratrima iz tamošnjeg samostana, (u kojem je takođe bilo i  nekoliko partizanskih simpatizera) i već je krišom bilo stiglo mnogo ustaša na oslobođenu teritoriju. U dogovoru s fratrima sakrile su se po kućama. Pripremao se mučki ustaški udar na bolnice, na ranjenike i bolesnike. Pava je kao Hrvatica uspjela da se vješto ubaci u tu zavjeru i da zahvaljujući tome na vrijeme uđe u trag zločincima. Njenom zaslugom je zavjera otkrivena, pohvatani su neprijateljiski zavjerenici i osujećen je napad (…)“

O Pavinom ranjavanju i smrti, iz tri sjećanja:

“Bilo mi je teško kada sam i Pavu Miletić vidjela na nosilima. Iako je zadobila, na izgled, bezazlenu ranu na glavi, bila je potpuno oduzeta. Bio joj je oštećen živčani sistem i nije mogla ni koraka napraviti sama, pa ni pridignuti se na nosilima. Znala sam da je rana neizlječiva, ali sam previjala Pavu, a ona je, iako u takvom stanju, stalno hrabrila drugove oko sebe.”

„Preživjeli borci se sjećaju jednog susreta u šumi. Prilikom proboja neprijateljskog obruca na rijeci Pivi, u petoj ofanzivi, na jednim noslima poznat  borac u radničkom pokretu, neustrašiva Pava Miletić. G!ava joj je bila povezana. Nosili su je zarobljenici Talijani. U Pavinim gotovo ugaslim zjenicama bljesnula je u jednom tračku i nada i radost kad je u susretu prepoznala svoju dobru drugaricu Samiju Bubić s kojom je zajedno radila političke poslove – Samija na lijevoj, a Pava na desnoj obali Neretve. Kad je prepoznala Samiju pošto joj se ona sasvim blizu primakla, Pava je jedva čujnim glasom prošaputala: – Eva, drugovi me spasavaju, ali me spasiti ne mogu (…)“ (M. Konjhodžić, Mostarke, str. 142)

„Među ranjenicima Centralne bolnice nalazila se Pava Miletić, koja je ranije premještena iz našeg Bataljona u Igmansku četu 2. bataljona naše Brigade. Igmanci su Pavu zavoljeli kao izuzetno čestitog i hrabrog komunistu, smatrali su je najpopularnijim borcem svoje čete. Kad je Pava doznala da u blizini prolazi naš Bataljon, dozvala je Remziju Duranovića i zamolila ga: »Remza, ti znaš ko sam ja, ti si mi drug, svjesna sam da sam teško ranjena i da mi nema spasa.« Pava je zatim pružila svoj pištolj Remziji: »Molim te, Remza, ubij me, a ako ostaneš živ, pištolj vrati Živku Jošilu, od njega sam ga dobila.« Remza se vratio i upoznao drugove s Pavinom molbom. Niko od Mostaraca, koji su dobro poznavali Pavu, nije smogao snage. Javio se Šefik Kudra, pošao Pavi i ispalio smrtonosne metke iz njenog pištolja. Pava je mostarskoj omladini zauvijek ostavila sjećanje na svoj junački lik revolucionara i borca za slobodu.“ (E. Ćemalović, Mostarski bataljon, str. 216)