Mustafa A. BALIĆ 

MUSTAFA MUJA (ABDULAHA) BALIĆ, rođen 1922. godine u Mostaru, đak Gimnazije. Stariji brat poznatog mostarskog skakača sa Starog mosta Emira Balića, mlađi brat Mirze Balića. Član SKOJ-a od 1940. i KPJ od 1941, u ilegalnom pokretu otpora u Mostaru od 1941. U jednoj akciji, “Mustafa-Mujo Balić i Mehmed-Meho Husnić donijeli su prepun kovčeg bombi i metaka iz zapadnog logora, iskopali jedan rov i sakrili oružje i municiju”.  Drugi put je bio u grupi omladinaca koja je dijelila siromašnim porodicama iz ulice hranu i odjeću iznešene iz vojnog magacina.

U NOV i POJ stupio marta 1942. u istočnu Hercegovinu, radio u agitpropu Operativnog štaba, a zatim u 2. udarnom bataljonu, gdje je vršio dužnost partijskog rukovodioca. Prema Enveru Ćemaloviću, vraćen je za Mostar “zbog noćnog sljepila”. U Mostaru je nastavio sa ilegalnim radom, i upućen je na partijski rad u Sarajevo.

Uhapšen od ustaša u Sarajevu 1942. kad je izvršena provala među ilegalcima. U gradu su ga prepoznali Gestapo agenti i ustaše. Po jednom izvoru uhapšen 16.8.1942. kad i Seid Bukovac (izvori se ne slažu oko lokacije, pošto se spominje hapšenje u stanu starijeg brata Mirze, na ulici ili u gradskoj kafani). Odveden u zloglasni Luburićev zatvor Beledija, gdje je mučen i zlostavljan. Iste godine odveden u Jasenovac. Emir Balić je upamtio da mu brat, kad ga je, kao šestogodišnji dječak, posjetio sa majkom u zatvoru u Sarajevu, „nije imao nijednog nokta na rukama“. Iz jednog ustaškog dokumenta saznajemo da je Mustafa “rođ. 1922. u Mostaru, sin Abdulaha i Zahide (SIC) r. Ćemalović, neoženjen, đak, upućen u logor na priedlog Zaštitnog redarstva za grad Sarajevo i v.ž. Vrhbosna na vrieme od 3 godine; bio djelatni član komunističke organizacije SKOJ”.  O Mujinoj pogibiji porodica je saznala slijedeće: „prema pričanju pokojnog Emerika Bluma (takođe zatvorenika, prim.a.), bio je dobro načetog zdravlja tako da 1945. godine, prilikom proboja preostalih zatvorenika Jasenovca, nije mogao učestvovati u proboju jer je bio teško bolestan. Prema nekim saznanjima svi bolesni su poubijani, pa i naš Mustafa.“

Iz Beledije je Mustafa 27.10.1942. godine napisao pismo bratu Mirzi koje Mirza nije nikad dobio jer je i on bio uhapšen:

„Dragi moj brate, (…) Primakao se čas mog odlaska iz Sarajeva, a u isto vrijeme konac mog života… Izvijesti Husniju da mu je brat umro, dao krv, život i mladost i da sam ga jako volio. Hiljade poljubaca mojim sestrama Mirziji i Silviji – neka me se katkad bar one sjete, kad me je svako zaboravio. Posljednje poljupce upućujem Bekici, Širasu, Emiru. Pozdrav bolnog srca Hibi i tetki. Teško sam mogao kad zaplakati ali sad plačem pišući pismo. Sebe nimalo ne žalim, tako je moralo biti… Posljednji pozdrav, mnogo vas voli vaš Mujo.“

Odveden u logor Jasenovac gdje je ubijen 1945. godine. Prema predanju, dva brata su se srela u Jasenovcu na dan kad su ubijeni („obojica nestala u požaru istog dana“).

O Mujinom hapšenju je ostalo zabilježeno slijedeće, iz izjave Muniba Bukovca, oca Seida Bukovca, 28. juna 1945, objavljene kao „Zapisnik Gradske komisije za ispitivanje ratnih zločina br 360“:

„Pristupa komisiji Bukovac Munib, sin umr. Saliha, star 59 god, musliman, poštar, rodom iz Ljubuškog, stanuje u Mostaru, otac četvero djece i daje u zapisnik slijedeće:

Ja sam imao sina Seida rođenog 1922. god. koji je svršio učiteljsku školu u Mostaru i sa mnom živio do juna mjeseca 1942. god. Tada je imenovan činovnikom Saveza Zadruga u Sarajevu. Još od 1935. god. je radio za stvar pokreta. Radi toga je tokom 1941. i 1942. god. nekoliko puta bio hapšen od strane policijskih vlasti ustaških, dok konačno nije uhapšen 16.8.1942. god. po sarajevskoj policiji. Ja sam ga posjetio u zatvoru i tom prilikom mi je on rekao da zasigurno drži da je njega prijavila sarajevskoj policiji Z.S.O., jer da je u momentu hapšenja kad je on šetao sa Mujom Balićem, Mirzom Bašagićem, Salkom Hadžiosmanovićem, te Ragibom Lizdarom i Husom Teperićem, tada ih je srela pomenuta Z. i čim  ih je primijetila dala je znak nekim agentima, koji su prišli njima i pohapsili moga sina Seida i Muju Balića, dok su druga trojica se momentalno uspjela izvući. Dok se to događalo Z. se nekuda udaljila. Po tome sumnjam na Z., a to mogu svjedočiti i spomenuti, od kojih je sada u Mostaru samo Salko Hadžiosmanović, dok je Huso Teperić u Sarajevu, dok je Bašagić negdje u NOV. Za Muju Balića ne zna se gdje je, a Ragib Dizdar je sa stanom u Stocu.“

Mustafino ime je bilo nakon rata zabilježeno na spomen-ploči u Mostarskoj gimnaziji. Ploča je nestala bez traga u vrijeme ratnih zbivanja 1992-1995.