Hana S. KOLUKČIJA 

HANA (SELIMA) KOLUKČIJA, rođena 6. marta 1923. u Mostaru, đak Gimnazije, član SKOJ-a od 1941. Do odlaska u Bataljon, radila kao aktivistkinja NOP i ilegalac u Mostaru. Po zadatku se infiltrirala u ustašku organizaciju, te se bavila špijunskim radom, prema nekim izvorima, koristeći to što je u nju bio zaljubljen ustaški omladinski vođa Ico Omeragić. Preko nje su u SKOJ-u saznali i “o postojanju ilegalne ustaške organizacije ’Crna ruka’, koja je najprije organizovana u Gimnaziji, a zatim je razvila svoje ogranke i u drugim srednjim školama. Članovi ’Crne ruke’ dobili su zadatak da se ubacuju u skojevske organizacije i da likvidiraju istaknutije članove Skoja. Hana (..) je obavještavala i o predviđenim pretresima kuća i o racijama, o hapšenju nekih drugova, o smjeni jedinica”. Kada joj je zaprijetila opasnost da bude uhapšena zbog provale, stupila je u Bataljon jula 1942. Nije dugo bila u odredu jer je zarobljena u Gračanici kod Bugojna avgusta 1942. Župan NDH dr Kadić je pri tom obavijestio Ministarstvo Hrvatskog domobranstva da je “uhvaćena Hana Kolukčija kao partizanka, a inače je prije bila logornica ustaške mladeži”. Ubijena je u logoru Stara Gradiška 1942. godine.

Hana je ostala upamćena kao “lijepa i uvijek razdragana djevojka.” Njeno ime je nakon rata bilo zabilježeno na spomen-ploči u Mostarskoj gimnaziji. Ploča je nestala bez traga u vrijeme ratnih zbivanja 1992-1995.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

O Haninom hapšenju je zabilježeno:

“Prišao nam je mlinar i kazao da su ustaše zarobile jednu drugaricu. Prema opisu znali smo da se radi o Hani Kolukčiji. Hana je pripadala grupi mostarskih skojevaca. Bila je mlađa za jednu školsku godinu od mene, mislim da je u to vrijeme pohađala VI razred gimnazije. Stupila je u partizane u julu, kad smo se povukli s Boračkog jezera. Već je bila obljubljena među nama, i svi smo je znali. Nismo smjeli da vršimo represalije nad mještanima. Za to smo morali tražiti dozvolu Štaba Bataljona. Tada je jedan naš borac, ne znam koji, na konju odjurio u Štab i dobio dozvolu da zapalimo kuću onog ustaše koji je zarobio Hanu, što smo i učinili. Kasnije, 1943. godine, saznao sam od Seke Ćemalović, koja je u to vrijeme živjela u Brezi, da je bila sa Hanom Kolukčijom u Jasenovcu. Ona je svjedok Hanine tragične smrti u Jasenovcu, odakle se Seka uspjela spasiti.”

“Kad smo došli na kraj šume, iznenadile su nas ustaše koje su se tokom noći prebacile iz Bugojna i postavile nam zasjedu. Vidjeli smo da je neprijatelj znatno brojniji, pa smo se počeli povlačiti. Povlačeći se, u trku, naišla sam na Hanu Kolukčiju. Nekako smo ostale same. Hanu je boljela noga i nije mogla da trči. U trku sam se odvojila od Hane. Sve sam bacala što sam imala, osim puške kako bi mi bilo lakše. U trku sam čula kako je Hana vrisnula, jer su je ustaše sustigle i uhvatile (Hana Kolukčija je nakon zarobljavanja odvedena u logor i ubijena).”

Bivša logorašica Narcisa Ćemalović se prisjećala “svih Mostarki, a najviše joj je tada omiljela Hana Kolukčija, s kojom je išla u osnovnu školu i bile su prijateljice. Našle su se, tako, u zloglasnom logoru. U ljeto 1942. godine Hana je zatvorena u kulu, a Narcisa ju je susrela u dvorištu. Prilikom susreta Hana joj je rekla da je zarobljena kao partizanka. Narcisi nije bilo drago što je Hana u zloglasnoj kuli, gdje su bile radionice: krojačnica i perionica rublja. Jer u kulu su ustaše dovodile žene na rad, ali kad bi se ona prepunila, sve su likvidirali pa je iznova punili. Tako je jedne večeri kad su ustaše činile takav pomor i Hana poginula.”