Hajrija M. BAŠAGIĆ 

HAJRIJA HAJRA (MEHMEDA) BAŠAGIĆ, rođena u Nevesinju 1920. godine, studentkinja filozofskog fakulteta, skojevka i član KPJ. Živjela s porodicom u Mostaru. Održavala kurseve za bolničarke, „radeći često u svom stanu, obično sa po deset njih“, pripremajući na taj način buduće bolničarke za odrede. Pisala je tekstove za bilten žena koji je pripreman u stanu profesora dr Alojza Benca. Od 1941. do kraja 1943. godine, „do rasturanja porodice“ u kući Bašagića su nalazili utočište mnogi ilegalci. Kod njih je duže stanovala Olga Marasović, i tu se, u drugoj polovini 1942. dogodio i susret s policijom kad je u Mostaru boravio Svetozar Vukmanović Tempo, član Vrhovnog štaba NOV i POJ. Jedno vrijeme se kod Bašagića skrivala i ilegalka Sidika Dika Hadžić kad joj je prijetilo otkrivanje. Hajrija Bašagić je uhapšena od Nijemaca 20. avgusta 1943. zajedno sa sestrom, koja je puštena i kasnije o tom ostavila opsežna sjećanja.

Hajrija je sestra poginulih boraca Muhidina Bašagića i Mehmeda Bašagića.

Niz izvora navodi da je Hajrija zajedno sa bratom Muhidinom streljana na Ovojcima. Međutim, Hajrija se vodi kao žrtva na pretraživaču logora Jasenovac (ovaj podatak je takođe potvrdio kustos JUSP Jasenovac), kao ubijena u logoru Stara Gradiška te iste 1943. godine.

Na Ovojcima je podignut spomenik streljanima na kojem je uklesano i Hajrijino ime.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

Dolazak policije u kuću Bašagića, opisao Mahmut Konjhodžić u knjizi „Mostarke“:

„Ali baš tada su se desile neprilike. Tempo je došao kod Olge na ručak, u stan Hajrije i Safije-Fije Bašagić (…) Pošto je pregledao legitimacije, Tempo je počeo da čita ustaške novine “Hrvatski narod”. U sobi su bili on, Olga, Hajrija i Fija. Hajrija u jednom trenutku pogleda kroz prozor i izusti samo jednu riječ: “Policija” …. Tempo ostade miran. Samo reče Olgi: »Sakrij legitimacije … « Olga uze legitimacije, otrča u ostavu i gurne ih u grah. Zatim priđe vratima, na koja je već lupala policija, i otvori ih. Prvi policajac je odmah upita: – Kako se zoveš? – Sanija Lipnišević, iz Dervente, ja sam njihova rodica … – A da nisi ti Ćamila?- dalje je ispitivao policajac. Tempo je bio u “primaćoj” sobi, sa šeširom na glavi, i dalje je čitao novine. Policajci ga još nisu vidjeli. Zatim se premjestio za stol postavljen za ručak. Dan prije bila je zaista kod Hajrije neka Ćamila iz Gabele kod Čapljine i pričala kako je policija goni. Kao kakva obična muslimanska djevojka, Olga je pričala s policajcima o toj Ćamili ne kazujući da je bila tu. A u jednom trenutku će policajac: – Ama, znaš, i ti si meni sumnjiva. Jesi li se prijavila u Mostaru? – Nisam se prijavila, kod nas u Derventi se ne prijavljuje nikako. – Hajde ti s nama! – na to će agent. – Ali ja imam propusnicu – odgovori Olga potrčavši da danese ispravnu propusnicu iz Dervente na ime Sanije Lipnišević. Posta drugi agent pazljivo pogleda propusnicu, reče onome što je sumnjičio Olgu: – Pusti ženu na miru, nego da vidimo koliki vam je ovaj stan … Pređe hodnikom i ude u sobu u kojoj je bio Tempo. Tempo je uz ručak još čitao ustaške novine “Hrvatski narod” i pravio se kao da nije vidio agenta, koji se bez primjedbe vrati iz sobe… Policija je tražila Ćamilu, pa se za Tempa nije mnogo ni zanimala. (…)“

Safija-Fija o hapšenju:

„Sjećam se dobro, bilo je lijepo avgustovsko jutro, oko četiri sata, kada nas je iznenada probudila lupa na vratima. Bilo je to u zoru 20. avgusta 1943. godine. Povirila sam na prozor i opazila u dvorištu mnogo uniformisanih Nijemaca, a jedan u civilnom odijelu. Nekoliko njih ležalo je na zemlji, ali su bili okrenuli puškomitraljez prema vratima kuće. U isto vrijeme ustala je i Hajrija, a ja sam sišla da otvorim vrata. Čim sam ih otvorila opkolili su me i počeli me ispitivati neprekidno ponavljajući ova pitanja: Da li je tu Okrugla? Gdje je Traktor? Mora da su tu! Sigurno su ovdje … « Dok su jedni mene bili opkolili, drugi su odmah produžili gore stepenicama držeći u rukama pištolje i puške na gotovs. Poslije su naredili da se obučemo moja sestra i ja, ali nisu dozvoljavali da budemo blizu jedna druge, već su nas odvojili. U međuvremenu su sve ispreturali čineći premetačinu. Odnijeli su sve fotografije, pisma, knjige, bez obzira na to da li su bile političkog sadržaja, zatim stručne knjige i slično. Osim toga, odnijeli su sve dokumente. Pitali su moju sestru Hajru šta je po zanimanju. Odgovorila im je da je domaćica, ali kako su prilikom premetačine pronašli njen studentski indeks i pročitali da je beogradski student, brecnuli su se i prigovorili: ,Još beogradski student .. .’ Udarili su joj nekoliko šamara. Civila koji je predvodio njemačke vojnike ovi su oslovljavali sa ,here Ekhart’. Sve što su odvojili – knjige, dokumente, slike i ostalo – strpali su u kofere. Našli su i nešto malo letaka – biltena koje nismo bili uspjeli da rasturimo i neke Hajrijine pribilješke, vjerovatno za ženski bilten. Odvezli su nas automobilom u Vladičinu kuću u zatvor. Po dolasku u zgradu onaj civil je naredio stražarima da mene odvedu u sobu broj tri, a Hajriju su odmah odveli gore, vjerovatno na ispitivanje. Tada u ćeliji nisam nikoga zatekla. Bila je sva vlažna i mračna, bez prozora. Teško sam disala. Znam da su nekoga, kad sam ja došla, odatle prebacili u susjednu odaju. Nakon izvjesnog vremena, možda oko dva sata docnije, čula sam kad se Hajrija vraćala u pratnji strazara. I nju su zatvorili, u susjednu ćeliju, a domalo sam čula kako pljuskaju vodom po ćeliji, i vjerojatno po njoj. Istovremeno sam čula uzdahe moje sestre. Poslije dva dana, prilikom odnošenja kible, uspjela sam da vidim svoju sestru kroz špijunku. Stajala je zgrčena u jednom kutu. Izgledala je izbezumljeno. Pogledale smo se, i od tada je više nikada nisam vidjela.“