Fatima O. BALTA 

FATIMA (OSMANA) BALTA, rođena u Mostaru 5. oktobra 1922. godine. Domaćica. Član SKOJ-a od 1940. Članica partije i ilegalka. Uhapšena od strane ustaša 23. marta 1944. u Mostaru. Iz jednog ustaškog dokumenta saznajemo da je “kći Osmana i Hatidže r. Palata, neudata, kućanica, upućena u logor na priedlog Z.R.O. u Mostaru na vrieme od 18 mjeseci; kao pripadnica komunističke organizacije A.F.Ž. održavala je vezu s odmetnicima, od kojih je primala tiskarsko tvorivo za tiskanje letaka”. Odvedena u logor Stara Gradiška, a potom u logor Jasenovac, gdje je početkom 1945. ubijena.

Iz svjedočanstva jedne zatvorenice:

„Mi žene u krojačkoj radionici koje smo još ostale žive, prebačene smo u Lepoglavu, zajedno sa radionicom. Dva mjeseca u Lepoglavi bila su teška. Koljači koji su nešto ranije nestali iz Stare Gradiške našli su se tu na novom zadatku. Svake noći su klali ljude u prizemnim ćelijama. Noći su nam bile duge, stravične i besane. Ustaše i ustašice su javno govorile pred nama da ubijaju partizane, ali tih ‘partizana’ bilo je puno. Tako su pod imenom ‘partizan’ poklani svi naši drugovi i drugarice koje su se zatekle u tom zatvoru. Tu su ubijene Dika Hadžić i Fatima Balta iz Mostara i mnoge druge čijih se imena ne sjećam.“

Mostarac Omer Šaput, brat ubijenog Safeta Šaputa je nakon rata, 19. oktobra 1945. dao izjavu, objavljenu kao  „Zapisnik Gradske komisije za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača“ o bratovom hapšenju. U toj izjavi se spominje i Fatima Balta. Svi uhapšeni su prošli sličnu golgotu:

„24. marta 1944. godine u Mostaru je bilo ustaško zaštitno redarstvo iz Sarajeva koje je u zajednici sa Mostarskom policijom provelo niz hapšenja. (…). Ova hapšenja su izvršili agenti i to šef zaštitnog redarstva Sarajeva Jakupović, agent Hafizović, Sušić Pavo (nečitko), te agent Mostarske policije Cvitanović. Naročito je bio zao ovaj Sušić Pavo a i ostali svi manje-više. Mislim da su svi agenti sada u bjegstvu. U Mostaru su zadržali u zatvoru još nekoliko pohapšenih mjesec dana, gdje su bili izvrtnuti strahovotim mukama i terorom. Mučili su ih trodnevnom glađu, davali im soli, mlatili šakama, nogama, pendrecima, mećali u takozvani „tramvaj“ i nakon mjesec dana ih otpremili u Staru Gradišku, u veliku kaznionu. Tu je bilo u grupi 12 muškaraca i 4 ženske iz Mostara. Od Mostara su bili profesor Alikalfić Mustafa, Zajko Mehić, Omer Mesihović, Lazo Radišić, Hadžiselimović Arif Sabitage, Čulajević Dušan, Bučuk, Osman Novo, moj brat Safet. Drugih se imena momentalno ne sjećam. Od ženskih su bili Fatima Balta, Fahira Ćišić, Dika Hadžić i Bera Ćemalović (…)“