Fatima M. BRKIĆ 

ABIDA-FATIMA (MUHAMEDA) BRKIĆ, zvana FATIMA VELIKA (dobila nadimak u odnosu na svoju mlađu rodicu FATIMU MALU), rođena u Mostaru 30. avgusta 1916. godine. Studentkinja medicine u Beogradu, kojoj su bila ostala tek dva završna ispita. Po nekim izvorima, bila je „prva muslimanka koja je položila ispit zrelosti 1936. godine u Velikoj Gimnaziji u Mostaru“, gdje je bila „redovna i vrijedna učenica“. Član SKOJ-a od 1939. i kandidat za člana KPJ od 1941. Aktivna učesnica NOP-a. Hapšena dva puta 1942, prvi put 10.3.1942. pod optužbom da se bavila ilegalnom djelatnošću. Odvedena je u Sarajevo, ali oslobođena zbog nedostatka dokaza. Pošla je u Zagreb da završi studij medicine. Međutim, ponovo je uhapšena septembra 1942, i otpremljena u Staru Gradišku. Po nekim izvorima, uhapšena jer „nije odgovarala na ljubavne izazove satnika Herenčića koji u nju bio zaljubljen…”  Raspoređena je u ženski logor, a potom s dr. Bukijem Konortijem (zatvorenikom iz Sarajeva) u logorsku bolnicu gdje je nesebično pomagala oboljelim zatočenicima i sama preboljela tifus (takozvanu GG – „Gradiščansku gripu“ ili „Gripu Gagro“): „sa jednim starijim Jevrejinom vršila dužnost Ijekara logora, uživajući nepodijeljenu ljubav i poštovanje logoraša, o kojima se, i sama osuđena na robijanje, svesrdno brinula (…)“ Više puta je teško mučena. Kasnije je prebačena u Zagreb gdje su je ustaše nastojale zavrbovati kao špijunku. Na to pristaje i na kratko odlazi u Mostar gdje se obraća za pomoć talijanskim vlastima. Međutim, ponovno je uhapšena i vraćena u Staru Gradišku gdje je likvidirana maja 1943. godine. Zatvorena je u samicu, a umrla je u ustaškoj bolnici. Prema nekim izvorima prilikom jednog obilaska prepoznao je ustaški povjerenik Stanko Šarac iz Mostara, koji je tražio da se likvidira, po drugim, u njenu smrt su umiješani zloglasni Ljubo Miloš i Dinko Šakić. Bila je na spisku zarobljenika za razmjenu, ali do razmjene nije došlo jer je “počela četvrta ofanziva”. Opisana je kao “prekrasna djevojka”, “sjajan komunista”. Sestra Hamdije, Hivzije i Ahmeta Brkića – sva trojica su poginuli u NOB. Jedna ulica u Mostaru nosi ime braće Brkić.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

“U Mostaru je tokom 1942. godine uhapšena Brkić Fatima. Kažu da je to bila divna žena, ljekar. Ustaše su je nakon mučenja u ustaškom zatvoru iz Mostara doveli u Staru Gradišku. Ona je uspjela da proturi jedno pismo u kome je pisala kako su nad njom primijenjene inkvizitorske metode. Tukli su je, kada je padala u nesvijest, polijevali su je vodom, dovodili u svijest i ponovo nastavljali sa tučom. U jednom trenutku, tako ona piše, skinuli su je nagu, zamotali u jednu krpu i objesili na čiviluku. U tom mučenju Fatime Brkić učestvovali su Ljubo Miloš i Dinko Šakić. To pismo je Fatima nekom vezom proturila vani i njega su ilegalci slali kao letak na razna mjesta. Šakićevi se zločini mogu sagledati kroz ove događaje gdje je on ponegdje bio i centralna ličnost.” (Kazivanje zatočenika Fahrudina Fahrije Ajanovića: ustaški logor Jasenovac i uloga Dinka Šakića)

Velika Fatima je uspjela proturiti pismo van logora u kom je prepričala svoju golgotu. Pismo su ilegalci umnožili da bi se širila priča o Jasenovcu.

“Saslušanje Fatime Brkić u izvodu glasi: Za vrijeme istrage koja je trajala za cielo vrieme mog boravka u Sarajevu, bila sam podvrgnuta dva puta batinjanju. Bili su me trojica sa drvenim štapovima i silom su mi mećali kašiku soli da progutam, sve za to da bi me primorali da priznam izložene optužbe protiv mene sa kojim me je teretio Šarić. Ja nijesam nikad ništa priznala. Poslije su me otpremili u Staru Gradišku u Koncentracioni logor. To je bilo 10. maja 1942. g. Metnuli su me u žensko odjeljenje. U ovom Koncentracionom logoru nisu me stvarno mećali na muke (podvrgali mučenju), međutim postupanje koje mi je dolazilo redovno bijaše najgore kao i za sve ostalo. Svi bijasmo uviek maltetirani i hrana koja se nije mogla jesti. U ovom Koncentracionom logoru obolili su svi od svih mogućih bolesti. Tifus, dezinterija, difterija, tuberkoloza i druge zarazne bolesti. Smrtnost je zaprepašćujuća svakim danom umire 20 do 30 osoba. Jevreji su osigurani da kopaju jame, gdje se sahranjuju lješevi. Svi Jevreji bivaju zamjenjivani svaka dva do tri mjeseca sa drugim nesretnicima, a njih ubijaju. Budu ubijeni sa udarcima sjekira ili štapovima jer municija je suviše skupa. Mnogi budu odpremljeni u Krivo Đakovo, mjesto gdje postoji visoka peć za fabrikaciju crieva i živi bacani unutra i tako spaljivani. Većina dodijeljenih ljudi za ovaj posao su iz Mostara: Bevanda Jozo, star 26. god. Gazdić Nikola, pisar kod advokata Kordića, star 30 god. iz Mostara, Buntić Šimun, sudski pripravnik kod advokata Božića Božidara, star 42 godine iz Mostara, Miloš Ljubo, ustaški poručnik, star 24. g. iz Ljubuškog. — Oko 6 ili 7-og u mjesecu septembru bila sam pozvana da sliedim poručnika Vrbana Antu porijeklom iz Like, koji me je poveo na ustašku komandu, koja se nalazi iza zidnog bedema Koncentracionom logoru. Ova komanda me pozivlje da ispričam sve činjenice kod kojih sam ja bila glavna ličnost. Pričala sam im što sam znala, ali oni nezadovoljni mojim izjavama počeli su me udarati sa štapovima. Matković je slomio debeli štap o moje tijelo. Nezadovoljan donio je redar drugi štap. Udarali su me pesnicama, šamarima i kožnim kajišom. Turali su mi svom snagom moje čarape i tukli su me tri puta od 16 do 19.30 sati, poslje su me odveli u ćeliju. Poslije dva dana došao je kod mene neki Gazdić Nikola sa namjerom da me uvjeri u svoje dobre namjere. Poveo me je malo u dvorište i rekao da će me zaštiti ako pristanem na ono što je on zahtijevao. Njega su interesovala imena osoba koja su bila protivna njihovim idejama; uzgred moram reći da patos i zidovi moje ćelije gdje su me metnuli bili su poprskani krvlju. Bijaše jedna ćelija tako zvana mrtva ćelija, koja je bila uvijek u funkciji. Ja sam očekivala iz sata u sat da budem gotova i želila da svršim sa svojim životom, pošto su muke postajale sve češće. Namjeravala sam počiniti samoubijstvo, ali zato nisam imala prilike. Međutim ustaše su imale podijeljene namjere, a svrha im je da spolno iskoriste. Držanje ustaških pojedinaca u mojim očima bijaše dobro, kad su me posjećivali u moju ćeliju. Svaki od njih tražio je, da mu se podam i me polno iskoristi (svaki zasebno), Ante Vrban kada me je odpratio u ćeliju posle batinjanja htio me je silovati i ako sam bila napola mrtva. Ne znam kako sam smogla snagu da se oduprem, ma kako mu drago bilo on nije mogao zadovoljiti svoje prohtjeve. Poslije nekoliko dana bila sam otpremljena u jednu veliku bolničku sali Koncentracionog logora. Bijahu prisutni: Ljubo Miloš i Šimun Buntić. Poslije je došao Gazdić Nikola i Barbarić Stjepan, a poslije Dinko Šakić… Svukli su me sasvim golu, stegli mi noge željeznom žicom bez milosti i objesili me na čiviluk. Bijah sva krvava, ranjenih nogu, dok tukahu me nekakvim gvozdenim tanjurićem po nogama. Počupaše mi sa polnog organa sve dlake, ovako svezanu tukli su me otprilike pet sati… Metnuo mi je usijano (Ljubo Miloš op.a.) željezo na prsa…“