Ekrem A. JUSUFOVIĆ

EKREM (ALIJE) JUSUFOVIĆ, rođen 23. maja 1922. u Mostaru, pekar, član SKOJ-a od 1941. i KPJ od 1942, u Bataljonu od septembra 1941, desetar, poginuo u Janjini kod Konjica aprila 1942. u četi Ante Zuanića.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

„Kada su naišli na veoma žestok otpor u Dramiševu 8. aprila 1942. godine ustaše su krenule na Janjinu i sručile se na desetinu Ante Zuanića. Iznenada su navalili sa svih strana iz šume i opkolili kuću u kojoj se nalazila desetina. Bila je to prizemna seoska kuća, pokrivena daskom. Partizani su prihvatili borbu – njih devetorica protiv 170 ustaša. Bila je to neravnopravna borba. Desetina se rasporedila u kući i smjelo osula vatru na neprijatelja. Razvila se ogorčena borba. Borci su gađali kroz prozore i vrata, i sa zidova ispod krova. Dok se napolju vidjelo, neprijatelj, dočekivan preciznom vatrom partizana, nije mogao prići kući. Desetina partizana je u toj borbi ubila petoricu i nekoliko ih ranila. Međutim, nevolja je došla sa mrakom. Što je mrak više osvajao, ustaše su se sve više približavale kući. Partizanima je, uz to, ponestajalo municije. Jedan od ustaških milicionara koji je bio mještanin – poznavajući svaku stopu zemlje oko kuće, i pod zaštitom mraka – privukao se zidu i zapalio kuću. Krov i druga građa su počeli gorjeti kao luč. Kuća se pretvorila u buktinju. To je dovelo do još veće nevolje – borce je počeo gušiti gusti dim. Postojalo je sve toplije i neizdržljivije. Vazduh se toliko užario da se braniocima činilo da se nalaze ispod vrelog sača. Dogorjele daske i grede počele su padati borcima na glave i paliti im živo meso. Uprkos tome, oni su se i dalje herojski borili i odbijali sve nasrtaje neprijatelja. Prijetila je opasnost da živi izgore… Među devetoricom boraca bili su i Mustafa i Husika Kanja, radnici iz Mostara. Jedan od njih je tom prilikom poginuo, a drugi je ranjen. Neki od preživjelih boraca počeli su da pomišljaju da sami sebi oduzmu život kako ne bi pali živi u ruke neprijatelju. Ranjeni Kanjo, kome je ostao samo jedan metak, onaj u cijevi, okrenuo se prema neprijatelju i uzviknuo: »Živjela Komunistička partija Jugoslavije! Živjeli partizani! Živjela Crvena armija«. Onda je okrenuo cijev puške prema sebi i povukao obarač. Ovo je mučno djelovalo na ostale borce. Odlučili su da ipak pokušaju sa probojem. Municije više nisu imali, pa su bacili bombu i iskočili kroz prozor. Kroz gusti obruč neprijateljskih vojnika nije se bilo moguće probiti, pa su savladani. Evo šta o tome piše u pomenutom izvještaju zapovjednika oružničke postaje u Bjelimiću: »Pošto je prilikom borbe u Janjini bio vrlo jak otpor iz kuće gdje su se bili zabarikadirali njih devet i uopće, kad su bili pozivani na predaju nisu htjeli da se predaju, i kad je kuća bila zapaljena – pucali su iz kuće iako im je vatra sipala za vrat. Borba sa partizanima u Janjini bila je .jedna od najogorčenijih borbi koje su vođene ovom prilikom, jer parizani, pod cijenu života, do poslednjeg sata, minuta tj. kada je već pola krova palo i kada nije bilo izlaza –

Sedmoricu vezanih partizana potjerali su u Bjelimiće. Kad su išli preko Neretve, Ismet Kreso i Hilmija Hakalo su se otrgli iz ruku neprijatelja i skočili u rijeku, hladnu i nabujalu od kiše i otopljenog snijega. Zahvaljujući pomrčini i plivačkoj vještini, izmakli su plotunima. Ruku vezanih na leđima plivali su tri kilometra niz Neretvu punu bukova do sela Lađanice. Na izmaku snaga isplivali su na obalu. Posljednjim naporom Ismet je uspio doći u selo i obavijestiti da je Hakalo ostao na obali. Mještani su potrčali ka Neretvi i našli ga onesviješćenog. Bio je u pocijepanom odijelu, mokar i pomodrio. Obojica su nekoliko dana bolovali, ali su spasili živote. (Na daljem borbenom putu i njih dvojica su poginuli – Hakalo u bici na Sutjesci juna 1943. g, a Kreso u borbama kod Jablanice, 1944.) U neprijateljskom izvještaju piše i ovo: »Među ovom petoricom koji su ostali u rukama su: Leo Štern, pok. Sigmunda, doktor prava, Židov, rodom iz Sarajeva…, Ekrem Jusufović, sin Alijin, iz Mostara, Mehmed Skopljak, sin Avdin iz Visokog, Anto Zuanić, sin Anta iz Rogatice, nastanjen u Mostaru i Fehim Jažić, sin umrlog Mehmeda, iz Sarajeva… Kako su se otimali sve odijelo na istima je pocijepano, skoro su bili goli… Kada su ispitivani uopšte ni jedan nije htio ništa priznati…«. Izmučene borce ustaše su strijeljale 10. aprila 1942. godine u Bjelimićima. Desetina Ante Zuanića izginula je na straži bratstva i slobode. Neprijatelj je živio u smrtnom strahu, ne samo od odlučnosti u borbi, već i od hrabrog sastava ove partizanske jedinice. Među ubijenim partizanima neprijatelj je vidio zajedno Srbina, Muslimana, Hrvata i Jevreja, odnosno, radnika, seljaka, intelektualaca i đaka – sve borbene neimare bratstva i jedinstva naših naroda. U izveštaju zapovjednika oružničke postaje iz Bjelimića, koji je bio očevidac drame, piše i ovo: »Kada je bilo stanje partizana bezizlazno onda se čulo kako u kući govore: Mi znamo zašto umiremo, i zašto smo se borili, ni jedan ne želi umrijeti sa pozdravom Smrt fašizmu – Sloboda narodu!…«. Kako su živjeli i borili se, tako su i umrli – hrabro i dostojanstveno (…)”