Boro N. BALAĆ 

BORIS BORO (NIKOLE) BALAĆ, rođen 22. februara 1915. godine u Kistanju kod Knina. Živio i radio u Mostaru, krojač. Član KPJ od 1938. i član MK KPJ za Mostar. Hapšen nakon septembarskih demonstracija 1940. u Mostaru. Početkom rata učestvovao u brojnim ilegalnim akcijama u Mostaru, poput preuzimanja oružja iz napuštenih kasarni vojske Kraljevine Jugoslavije. Prvoborac, u odredu od sredine avgusta 1941, upućen na podizanje ustanka u istočnoj Hercegovini. Povremeno služio i kao kurir. Preživio ofanzive na Neretvi i Sutjesci. Zamjenik političkog komesara čete. Poginuo 16. novembra 1943. u selu Doli kod Sitnice u borbi sa četnicima. U istoj borbi su poginuli DRAGO KNEŽIĆ, đak iz Mostara, i MUHAMED LJUBOVIĆ, radnik iz Mostara, a nešto kasnije poginula je i EŠREFA BILIĆ, radnica iz Mostara. Boro je opisan kao “beskompromisan borac za radnička prava”.

Pavle Neimarović, brat Borisovog saborca Živote Neimarovića, opisao je kako su mladići, nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, doživjeli dolazak okupatora:

“Sutradan po našem ponovnom upadu u kasarnu divizije, proglašena je kapitulacija Kraljevine Jugoslavije i vojska se stvarno razišla, ostavljajući položaje. Čak je nestao i stražar ispred ulaza u zgradu divizije. Po padu mraka, Savo Medan, Boro Balać, Života, Todor i ja sedeli smo na Medanovoj ledini iznad naše kuće i odatle posmatrali ulazak italijanske vojske u Mostar. Kolona se spuštala od Širokog Brijega i Lištice. U početku smo brojali vozila, zapravo njihova svijetla, ali kako su svijetla bila slaba, a kolona je ulazila satima – dosadilo nam je da brojimo.”

“Dolazak okupatora teško je primio svaki rodoljub i pošten čovek, a da i ne govorimo o tome kako je to teško palo nama, naprednim omladincima i svim organizovanim ljudima. Mlađi i gnjevni na svakom koraku smo ignorisali mjere okupatora i sabotirali njegove zahtjeve u pokušaju zavođenja discipline i terora (…) Za to vrijeme Života i Sava su skoro svaki dan, održavali sastanke sa Jusufom Čevrom, Mirom Poparom, Mladenom Vukovićem, Temim Mustafom Turkom, kao i mnogim drugim koji su dolazili, a koje smo, uglavnom, sve poznavali. Iz naše ulice najčešće su dolazili braća Boro i Đole Balać i Boro Radan.”

Tri Borina brata su poginula u NOB-u: Natko Balać, Đorđo Balać i Slavko Balać. Jedna ulica u Mostaru nazvana je po braći Balać.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

Slava Balać, sestra: „Ja sam, znate, divnu braću imala. Djetinjstvo nam nikakvo. Svi smo rođeni u Kistanjima, samo je Slavko rođen u Vrlici. Otac je imao nešto gostionice, on je bio Vrličanin, a majka od Ljubinja, sjećam se da je pričala kako je u sepetu došla u Mostar. U Mostar smo došli 1926. godine i otac je radio kao fizički radnik. Umro je 27. Mi smo bili djeca, šta sam ja imala tri godine. Toga dana kad je otac umro, mati je dva zadnja dinara dala za petrolej. Natka je otac, jedino, spremio na škole, u Beograd. Tamo je Natko završio prava. Mi ostali smo stalno skupljali novac za školovanje, ali ga nikad nismo skupili. Slavko je završio za obućara, Boro za krojača, a Đorđe za limara. Đole je bio najmlađi, bio je krupan, tamnoput. Što je očima vidio to je rukom stvorio. A po naravi u vatru u vodu. Kad je bio štrajk limara u Beogradu, Kosmajac je, čula sam govorio “Uhvatite mi onog crnog, visokog Balaća pa ću srediti štrajk.” Za Slavka sam bila emotivno vezana, ponajviše, čini mi se, jer je bio slabog zdravlja. Kad je prvi put bio u Ćelovini i kad su ga prvi put pretukli, bacio je krv. Poslao veš kući, a bijela mu košulja sva krvava. On meni nikad nije rekao da mu operem košulju, opeglam pantalone, ako me nije zamolio. A kad naplati, vazda nešto nosi kući. Kupi lonac majci, kafenjak, meni nešto. Ćutljiv bio, miran. Moja duša, moj miljenik, a kad plane treba bježati kilometar od njega. Natko je bio isto miran, pametan. Odlikaš kroz svu školu, jedino na maturi bio vrlo dobar. Nosio je naočale, bio kratkovid. Radio u Ministarstvu pošta i bio sekretar Partijske organizacije koja je u Ministarstvu ilegalno djelovala. Boro je bio nešto poput mene. Kao da ste jednu jabuku raskrižili. Neupadljiv, sabran. Bio mi je brat, a sjećam se 1941, ja trpam neke letke i biltene, on trpa letke i biltene. On ne zna da sam ja u Partiji, ja ne znam da je on u Partiji. Eto, takvi smo bili.“ Autor: Mišo Marić, „Sestra“, „Sloboda“ .