Ante A. ZUANIĆ 

ANTE (ANTE) ZUANIĆ, rođen 20. aprila 1924, Rogatica, đak mostarske gimnazije, član SKOJ-a od 1941, u Bataljonu od decembra 1941, borac, desetar, poginuo u Janjini kod Konjica aprila 1942.

Nakon Drugog svjetskog rata jedna ulica u Mostaru je nosila ime Ante Zuanića. Antino ime je takođe bilo zabilježeno na spomen-ploči u Mostarskoj gimnaziji. Ploča je nestala bez traga u vrijeme ratnih zbivanja 1992-1995. Na školi u Odžaku-Bjelimićima gdje je poginuo podignuta je spomen-ploča. Takođe je u mjestu Odžaci/Bjelimići kod Konjica nakon rata podignut spomenik desetini Ante Zuanića.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

O dramatičnoj pogibiji Ante Zuanića i njegove desetine u višečasovnim borbama protiv mnogo nadmoćnijih ustaša ostalo je više zapisa.

Vlatko Lazarević, članak “Junačko držanje desetine u Janjini”, Hercegovina u NOB 4. dio:

“8. aprila 1942. godine ustaše su krenule na Janjinu i sručile se na desetinu Ante Zuanića. Iznenada su navalili sa svih strana iz šume i opkolili kuću u kojoj se nalazila desetina. Bila je to prizemna seoska kuća, pokrivena daskom. Partizani su prihvatili borbu – njih devetorica protiv 170 ustaša. Bila je to neravnopravna borba. Desetina se rasporedila u kući i smjelo osula vatru na neprijatelja. Razvila se ogorčena borba. Borci su gađali kroz prozore i vrata, i sa zidova ispod krova. Dok se napolju vidjelo, neprijatelj, dočekivan preciznom vatrom partizana, nije mogao prići kući. Desetina partizana je u toj borbi ubila petoricu i nekoliko ih ranila. Međutim, nevolja je došla sa mrakom. Što je mrak više osvajao, ustaše su se sve više približavale kući. Partizanima je, uz to, ponestajalo municije. Jedan od ustaških milicionara koji je bio mještanin – poznavajući svaku stopu zemlje oko kuće, i pod zaštitom mraka – privukao se zidu i zapalio kuću. Krov i druga građa su počeli gorjeti kao luč. Kuća se pretvorila u buktinju. To je dovelo do još veće nevolje – borce je počeo gušiti gusti dim. Postojalo je sve toplije i neizdržljivije. Vazduh se toliko užario da se braniocima činilo da se nalaze ispod vrelog sača. Dogorjele daske i grede počele su padati borcima na glave i paliti im živo meso. Uprkos tome, oni su se i dalje herojski borili i odbijali sve nasrtaje neprijatelja. Prijetila je opasnost da živi izgore… Među devetoricom boraca bili su i Mustafa i Husika Kanja, radnici iz Mostara. Jedan od njih je tom prilikom poginuo, a drugi je ranjen. Neki od preživjelih boraca počeli su da pomišljaju da sami sebi oduzmu život kako ne bi pali živi u ruke neprijatelju. Ranjeni Kanjo, kome je ostao samo jedan metak, onaj u cijevi, okrenuo se prema neprijatelju i uzviknuo: »Živjela Komunistička partija Jugoslavije! Živjeli partizani! Živjela Crvena armija«. Onda je okrenuo cijev puške prema sebi i povukao obarač. Ovo je mučno djelovalo na ostale borce. Odlučili su da ipak pokušaju sa probojem. Municije više nisu imali, pa su bacili bombu i iskočili kroz prozor. Kroz gusti obruč neprijateljskih vojnika nije se bilo moguće probiti, pa su savladani. Evo šta o tome piše u pomenutom izvještaju zapovjednika oružničke postaje u Bjelimiću: »Pošto je prilikom borbe u Janjini bio vrlo jak otpor iz kuće gdje su se bili zabarikadirali njih devet i uopće, kad su bili pozivani na predaju nisu htjeli da se predaju, i kad je kuća bila zapaljena – pucali su iz kuće iako im je vatra sipala za vrat. Borba sa partizanima u Janjini bila je jedna od najogorčenijih borbi koje su vođene ovom prilikom, jer partizani, pod cijenu života, do poslednjeg sata, minuta tj. kada je već pola krova palo i kada nije bilo izlaza”.

Enver Ćemalović, Mostarski bataljon:

„Kolona milicionera i žandara, prešavši na gazu Neretvu, pred zoru je u Janjini opkolila kuću, gdje se nalazila naša desetina. Otpočela je borba sa brojno nadmoćnijim neprijateljem. Žandari i milicija pozivali su naše borce na predaju, a oni su odgovarali pjesmom i puščanom vatrom kad god bi se neko od neprijatelja pojavio. U toj kući poginuli su: HUSNIJA KANJE, baštovan, i MUSTAFA KANJE, radnik, obojica iz Mostara. Naši borci nastavljaju pružati otpor i iz zapaljene kuće gotovo do posljednjeg metka. Evo kako zapovjednik Oružničke postaje u Bjelimićima opisuje u svom izvještaju, upućenom Zapovjedništvu 6. oružničke pukovnije, tu akciju: »Pošto je prilikom borbe u selu Janjini bio vrlo jak otpor iz kuće gdje su se njih 9 bili zabarikadirali i uopće kad su bili pozivani na predaju nisu htjeli da se predaju sve dotle dok kuća nije bila zapaljena i kada je bila kuća zapaljena pucali su iz kuće iako im je vatra sipala za vrat…” Borba sa partizanima koja se je vodila u Janjini bila je najogorčenija borba koja je vođena ovom prilikom, jer partizani pod cijenu života do posljednjeg sata, minuta, tj. kada je već pola krova od kuće palo i kad nije bilo drugog izlaza skočili su na prozore i u tom času su pohvatani od strane naših oružanih snaga. Kada su pozvani na predaju, jer da im nema drugog izlaza, tada se je čulo kako u kući govore: ‘Mi znamo zašto umiremo i zašto se borimo. Ni jedan od nas ne žalimo umrijeti sa pozdravom Smrt fašizmu, sloboda narodu …’ Kad su bili uhvaćeni ni jedan nije htio ništa priznati…«

“U toku borbe naši su ubili 7 milicionera i žandara, čija su imena navedena u izvještaju, i više njih ranili. Ogorčena zbog vlastitih gubitaka, ustaška banda otpočela je prebijanje naših pohvatanih drugova, a zatim su ih vezali i poveli sa sobom ka Bjelimićima. Na Neretvi uspijevaju se svezani otrgnuti i skočiti u vodu: HILMIJA HAKALO i ISMET KRESO. Oni su plivajući, mada svezanih ruku, uspjeli doći u Glavatičevo i ispričati o herojskoj borbi naših boraca u Janjini. Kad su Hakalo i Kreso skočili u Neretvu, banda je odmah strijeljala: FEHIMA JAClĆA, radnika iz Sarajeva, EKREMA JUSUFOVIĆA, desetara, radnika iz Mostara, MEHMEDA SKOPLJAKA, radnika iz Visokog, dra LEA ŠTERNA, pravnika iz Sarajeva, MIRKA TOPALOVIĆA, seljaka iz Kule, i ANTU ZUANIĆA, đaka iz Mostara. Borba naše desetine protiv ustaške bande u Janjini uvijek je isticana za primjer novim borcima našeg Bataljona i bila podstrek za herojska djela naših boraca u toku rata”.

Sličan opis ostavio je i Mensur Seferović u priči “Tako su se borile desetine bataljona”: “U rano proljeće 1942. godine Mostarski bataljon uništio je ustaško gnijezdo u Janjini. Povlačeći se na svoj teren, bataljon je ostavio kao predstražu na jednoj obali Neretve desetinu Ante Zuanića, bivšeg đaka mostarske gimnazije. Dva dana docnije iz desetine su se vratili sarno dvojica okrvavljenih i iznurenih boraca — Hakalo i Kreso. Svi drugi izginuli su herojskom smrću. (…)