Alija A. RIZIKALO

ALIJA ALICA (ALIJE) RIZIKALO, rođen 15. septembra 1923.* u Mostaru, stolar, član SKOJ-a od 1941. i član MK SKOJ-a od 1943. U Bataljonu od jula 1943, borac Mostarskog omladinskog odreda, zarobljen nakon dva mjeseca po dolasku u odred na Kamenoj kod Mostara. Javno obješen zajedno sa Dragom Palavestrom u Mostaru 15. jula 1943. godine, na trgu Musala, u parku pored hotela Neretva. Po ulicama grada bili su izlijepljeni oglasi komandanta SS odsjeka: »Na smrt vješanjem osuđeni su od Prijekog suda u Mostaru: Palavestra Drago, učenik, star 18 godina, iz Mostara; Rizikalo Alija, stolar, star 19 godina, neoženjen, iz Mostara. Palavestra je radio kao skupljač za partizane. Pod izlikom krivih činjenica namamio je svoje školske drugove u večernjim satima u okolicu Mostara, gdje su zatim redovito bili napadnuti od partizana i odvedeni… Rizikalo se nije odazvao pozivu Hrvatske vojske i time postao vojni bjegunac, te otišao u partizane.« Obojica su se pred smrt hrabro držali klicajući: “Živjela Komunistička partija Jugoslavije”, “Živio drug Tito”, “Živio Sovjetski Savez”. U jednom članku je navedeno da su, po naređenju vlasti, tijela ostavljena tako do 23h 25. jula 1943. godine. Grupa skojevaca je pripremala otmicu obješenih drugova, ali su tijela bila neprekidno pod stražom. Na mjestu njihove pogibije nakon rata je podignuto Spomen-obilježje. Jedna ulica u Mostaru nosi ime Alije Rizikala.

Majka Hana Rizikalo, rođ. Kalajdžić, opisana je kao “prava partizanska majka” ilegalcima i kuririma koji su joj stizali: “Voljela ih je kao svoje sinove, svakom je oprala rublje, okrpila i ispratila s vedrim pogledom i pažnjom”. Imala je svoj “sistem konspiracije”, sakrivajući oružje i materijal u raznim rupama i u zahodu. Kad je pratila sina u odred, rekla mu je: “Moj sine, nemoje me osramotiti. Bolje ti je tamo nego među ovim razbojnicima. Hajd’, moj sinko, neka ti je sa srećom.” Na dan Alijinog vješanja, svom podstanaru, ilegalcu Džemilu Džemi Šarcu, kojem je znala samo ilegalno ime, poručila je: “Vlado, sine, bježi, vidiš moga Alicu su ubili. Bježi, uhvatiće te.” Alicin ujak Mustafa Kalajdžić, ulazeći u kuću svoje sestra Hane, povikao je: “Hano, budi sretna! Alica je prvi šehit u mahali!”

Posmrtni ostaci Alice Rizikala su nakon rata preneseni i sahranjeni na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Izvor: arhiv Radmila Brace Andrića.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

Revolucionar Avdo Humo se prisjećao svog susreta sa Alijom Rizikalom prilikom svog boravka u ratnom Mostaru:

“Sišao sam u dvorište. Mjesečina, bijela i topla, osvjetljavala je dvorište i otjerala sjenke visokih zidova koji su opkoljavali kuću. Bila je ona prava, topla mostarska ljetnja noć, puna nekog tajanstvenog nemira. Jedan mladić je sjedio na stolici kraj vrata, a drugi je šetao po dvorištu. Priđem šetaču i pitam ga kako se zove. Kaže: Alija Rizikalo. Na licu mu vidim da je uznemiren i pitam ga šta mu je. – Nisam kazao mojima da večeras neću doći na spavanje. Bojim se da će se majka prepasti. A drugovi mi rekoše da ne mogu do sutra da izlazim iz kuće. Ja bih i sada mogao da se provučem. Na ulici su samo italijanske straže – kaže on tiho. – Nemoj da rizikuješ. Ne treba da stradaš radi takve stvari. Može se desiti da te uhvate – tješim ga. On ćuti. Stavim mu ruku na rame i tako nas dvojica nastavimo da šetamo po dvorištu. On priča kako je večeras donio tri puške. Bio je u cerničkom kvartu. – Jedna drugarica donijela je puške sakrivene pod zarom. Razmišljao sam kako da ih prenesem. Najpre sam mislio da nakosim trave u bašči, strpam puške u vreću, a onda nabijem travom i prebacim nekim kolicima na drugu stranu Neretve. Ali, nisam mogao da nađem kolica u komšiluku. Onda riješim da sa tom vrećom u kojoj su trava i puške preplivam Neretvu. S mukom sam donio vreću do Neretve. Bila je teška. A kad je pala noć svukao sam odijelo, obmotao ga oko glave, stavio vreću ispred sebe i gurajući je zaplivao. S mukom sam plivao, vreća je bila teška, i svaki čas mi je izgledalo da će potonuti. Ali sam je čvrsto držao. Matica rijeke odnijela me je dalje nego što sam naumio. Jedva sam se izvukao. Vreća je bila teška kao olovo. Obukao sam se i legao na topao pijesak da malo predahnem. Toliko sam bio umoran da mi se spavalo. Brzo se dignem i uzmem vreću, ali sam odmah vidio da je neću moći odnijeti do Brankovca. Šta sad da radim? Rečeno mi je da puške moraju biti u Vaskovoj kući do policijskog časa. Nisam mogao ništa drugo nego da izbacim mokru travu iz vreće, da vreću dobro iscijedim i njome omotam puške i da krenem put Brankovca, pa šta bude. I to mi je bilo teško. Na putu sam sretao neke ljude, pa i jednu italijansku patrolu. Niko nije obratio pažnju na to šta nosim na ramenu. Gledam lice na koje se prosula mjesečina. Pa to je još dječak, pomislih. – Ti si hrabar mladić, imaš junačko srce – kažem, stežući mu rame. Ma nije to ništa! To bi učinio svaki omladinac u Mostaru. Meni je samo žao što će majka brinuti šta je sa mnom. – I iznenada me upita: – Da li bih mogao otići kući? Vratiću se sutra. – Naređenje je da se ne može, moraš ga poštovati – odgovorim neodlučno. Da je još samo malo insistirao, ja bih ga pustio. On je kao dijete brinuo za svoju majku, a mogao je poginuti noseći puške i da je nikad više ne vidi. Ćutimo i šetamo. (…)”

Kasnije kad se začula pucnjava, Alija je volontirao da ode da provjeri o čemu se radi:

“Skojevac Rizikalo zamoli: – Da odem i da ispitam šta je tamo? – Kako ti, šta ti možeš ispitati? Još možeš i poginuti – ljutito mu odgovori Sava. – Mogao bi otići, Savo. Dobro je da znamo šta se dešava, samo neka ostavi revolver kod nas. Bolje da ide bez njega, lakše će proći ako ga slučajno uhvate – kažem Savi, a Rizikalo sav srećan izvadi iz džepa revolver i odjuri. Nije prošlo ni deset minuta od njegovog odlaska, najedanput se sve utiša. Osjećali smo prijatnost zbog nastale tišine, kao da je atmosferu ispunio neki topao majski vazduh. Pogledam na sat. Tek je pola dvanaest. Sigurno nisam spavao ni pola sata. Povučemo stražu sa vrata i još malo pričekamo da vidimo šta će biti. Osjećam da to i komšije očekuju. Neko je ponovo pustio da curi voda iz česme. Udaranje kapi po koritu umirujuće djeluje. Začuše se i zrikavci koji se nisu čuli dok je treštalo po Mostaru. »Idemo spavati, nema smisla da ovdje stojimo!« reče neko. Društvo se poče razilaziti. Kažem Savi da ću sačekati Rizikala. Poslije jednog sata neko ugovorenim znakom kuca na vratima, naprije polako, zatim jače. Evo skojevca! Pitam ga šta je bilo. – Ne znam. Pucnjava se brzo utišala. Nisam nikoga sreo osim jedne italijanske patrole, pa sam se sakrio u sokak. – A jesi li vidio majku? – Jesam – odgovara stidljivo. – Idi da spavaš – kažem mu. Ležim i razmišljam. Kakva je samo nježnost utkana u hrabrost ovog mladića. To dječačko krhko tijelo nosilo je u sebi velike ljudske vrline koje ovakvi istorijski trenuci razbuktavaju, stvarajući od ljudi heroje. Zaspao sam sa tim mislima.”

U jednom članku se ističe uloga cijele porodice Rizikalo, i posebno Alicine:

“Ta prva kuća (Rizikala) u toj uličici odigrala je značajnu ulogu u toku narodnooslobodilačkog rata. Prije svega, u njoj se sakrivao ilegalan materijal, počev od pušaka, bomba, pištolja, do artikala ishrane, odjevnih predmeta, sanitetskog materijala i ostalog. Pored toga, u kući su se sakrivali ilegalci, održavali sastanci SKOJ-a, Organizacije žena, kasnije AFŽ itd. Čitava porodica, počev od stare majke, sestre i dva brata, bili su na strani pokreta. Jednom prilikom, kada je policija iznenada banula u kuću, stara majka je paket letaka ubacila u dimije i sjela na sećiju. U ovoj kući je živio mladi stolarski radnik Alica Rizikalo, koji je još kao šegrt osjetio eksploataciju i opredjelio se za napredni radnički pokret. Postao je član SKOJ-a pred rat, dok je njegov brat Nusret još ranije bio stalno u Radničkom domu kao napredni omladinac. Početkom okupacije Alica Rizikalo postao je rukovodilac jedne grupe SKOJ-a, a zatim član kvartovskog jezgra (komiteta). Dostizao je svugdje — sakrivao ilegalce, brinuo se o njima, organizovao prebacivanje materijala, išao na sastanke, ali je dospijevao i da mnogo čita. Jedno vrijeme u ovoj kući je bila ilegalna kvartovska biblioteka. O Korčaginu je pričao sa izuzetnim oduševljenjem. Brinuo se o porodici, jer mu se brat nalazio u partizanima, a zatim u koncentracionom logoru Mamula i u Italiji. Skroman i stidljiv kao mladić, ali kao mladi revolucionar bio je satkan od nepomirljivosti prema neprijatelju, mrzio ih je i disao za partizanski pokret, za komunizam. Više puta na sastancima jezgra SKOJ-a tražio je da ide u partizane, da se otvoreno bori sa puškom u ruci. Odbijan je jer je bio dobar konspirator i organizator u ilegalnom radu. Kad je nasred ulice ubijen Salko Šestić, jedan od rukovodilaca Skojeve organizacije grada Mostara, tada Skojeva organizacija donosi odluku o kažnjavanju ubice, policijskog agenta Muje Trbonje-Brke. U atentatu, pored još dvojice drugova, uzeo je učešća i Alica Rizikalo. Poslije stradanja Omladinskog bataljona na Kamenoj, uhapšen je i Alica Rizikalo sa još mnogim drugovima i drugaricama. Mučili su ga u Župskom redarstvu, ali je ćutao kao zaliven. Znao je mnogo i mogao je otkriti mnogo štošta, ali je ćutao. Nisu ni riječi izvukli od mladog revolucionara. Isprebijanog su ga doveli pred vješala na Musali (Trg Republike) i zajedno sa Dragom Palavestrom objesili. Prilikom vješanja, Alica je uzviknuo: — »Živila Komunistička partija Jugoslavije! Živio SSSR!, a Drago Palavestra: »Visićete odavde do Berlina«. Bio je to 15. jula 1943. godine. Obješen je mladić koji nije napunio ni 21 godinu života, mladić koji je želio život i ljepše sutra.”

* Prema knjizi Spomenica Mostara 1941-1945 .