Fahira A. ĆIŠIĆ

FAHIRA (ALIJE) ĆIŠIĆ, rođ. ORMAN, rođena 10. decembra 1911. u Ljubuškom. Živjela u Mostaru, učiteljica. Aktivista NOP-a. Uhapšena od policije NDH marta 1944, odvedena prvo u Staru Gradišku, a potom u logor Jasenovac gdje je ubijena. Iz ustaškog dokumenta saznajemo da je “Fahira, kći Alije i Hatidže (…) upućena u logor na priedlog Ž.R.O. u Mostaru na vrieme od 3 godine; član komunističke organizacije, sakupljala je za “narodnu pomoć”, prisustvovala je sastancima mjestnog komiteta u Mostaru i sakrivala partijce.”

29. maja 1945. godine, po oslobođenju, napravljen je „Zapisnik Gradske komisije za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača“ o hapšenju Mostarca Omera Mesihovića, u kojem se spominje i Fahira Ćišić:

„Zločinac: Cvitanović, policijski agent, pobliže nepozantih generalija i imovnog stanja. Jakupović, šef agenata, musliman, visok, mršav, po zanimanju brijač iz Sarajeva. Hadrović, policijski agent, rimo-katolik, star oko 30 god.srednjeg rasta, druge generalije i imovno stanje nepoznato.

Žrtva zločina: Mesihović Omer, star oko 35-40 god, musliman, tehničar, neženja iz Ljubuškog, nastanjen u Mostaru, sin rahm. Mehmeda.

Saslušanje svjedoka Zulfe Dugalića, umr. Hamidage, te Omerova brata Hasana Mesihovića, stara 35 god, musliman, stolar po zanim.

Dana 7-17-1944 oko 3 sata poslije podne moj brat Omer nalazio se na poslu na izgradnji bunkera u Brankovcu. Tada mu je prišao agent Cvitanović i uhapsio ga i odveo u zgradu vladikine kuće gdje se nalazio Gestapo. Po pričanju jedne drugarice, koja je takođe bila s Omerom zatvorena, a koja je puštena, pričala mi je da su Omera odmah zvali navodno na saslušanje, a da su se do nekoliko minuta čuli mukli jauci i zapomaganje Omerovo. Sigurno su ga nešto pitali da prizna, a on to nije htio da učini. Hranu sam mu slao redovno, da li je dobijao ja ne znam, pošto nisam imao nikakve veze s njim.

Dana 24. 4. iste godine, poslao mi je Omer pismo sa stanice Mostar, u kome mi piše da ih negdje vode, gdje i kuda da ne zna. Znam da su ih povezali prilikom utrpavanja u kamion i tako su u kamioni svi povezani među kojima su bili: Zaim Šehić, Mustafa Alikalfić, Fahira Ćišić i još njih mnogo otišli do u Drežnicu, a odatle teretnim vozom prema Sl. Brodu do Okučana, a zatim u konc. logor u Gradišku. Nakon mjesec dana javio mi se iz Gradiške, u pismu je pisao da je živ i da mu spremim hrane. Kako sam čuo od Osmana Nove u logoru u kome su bili zajedno, bilo je strašno. Osman mi je rekao da je moj brat Omer ostao živ iza njega u konc. logoru u Lepoglavi. Iz logora iz Lepoglave došao je jedan drug, kome je uspjelo da pobjegne prilikom vođenja u nepoznatom pravcu u Lici. Taj je drug rekao da je Omer sa još pet stotina zatočenika, a možda i više, na noć prije njega negdje transportovan, navodno kako je čuo u Jasenovac.”

Omer Šapuh, brat jasenovačke žrtve Safeta Šapuha je nakon rata, 19. oktobra 1945. dao izjavu o Safetovom hapšenju, objavljenu kao „Zapisnik Gradske komisije za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača“. I u toj izjavi se spominje Fahira Ćišić:

„24. marta 1944. godine u Mostaru je bilo ustaško zaštitno redarstvo iz Sarajeva koje je u zajednici sa Mostarskom policijom provelo niz hapšenja. Oko ponoći toga dana provalili su preko bašće u moju kuću i uhapsili moga brata Safeta, a zatim i mene, kad sam pokušao da ih pitam radi čega hapse brata i kad sam tražio nalog za hapšenje. Nakon dugog objašnjenja s njima mene su pustili a brata mi uputili u policiju. Ja sam pošao s njima da vidim šta će biti s bratom. Međutim su mi agenti odveli brata u zatvor gestapoa skupa s malim Sulemanovićem Hamdijom koji je također tada bio uhapšen. Ali je on pušten poslije 4-5 dana. Ova hapšenja su izvršili agenti i to šef zaštitnog redarstva Sarajeva Jakupović, agent Hafizović, Sušić Pavo (nečitko), te agent Mostarske policije Cvitanović. Naročito je bio zao ovaj Sušić Pavo a i ostali svi manje-više. Mislim da su svi agenti sada u bjegstvu. U Mostaru su zadržali u zatvoru još nekoliko pohapšenih mjesec dana, gdje su bili izvrtnuti strahovotim mukama i terorom. Mučili su ih trodnevnom glađu, davali im soli, mlatili šakama, nogama, pendrecima, mećali u takozvani „tramvaj“ i nakon mjesec dana ih otpremili u Staru Gradišku, u veliku kaznionu. Tu je bilo u grupi 12 muškaraca i 4 ženske iz Mostara. Od Mostara su bili profesor Alikalfić Mustafa, Zajko Mehić, Omer Mesihović, Lazo Radišić, Hadžiselimović Arif Sabitage, Čulajević Dušan, Bučuk, Osman Novo, moj brat Safet. Drugih se imena momentalno ne sjećam. Od ženskih su bili Fatima Balta, Fahira Ćišić, Dika Hadžić i Bera Ćemalović. Od muških se vratio živ jedino Hasan Novo, koji je bio zamijenjen s nekim Švabom. Od ženskih se nije niko vratio. Osman mi je Novo pripovijedao da je on svojim očima vidio kad su ustaše objesili u Staroj Gradiški moga brata kao odmazdu što su neki drugovi pobjegli iz logora. Osman je Novo bio u istoj ćeliji s mojim bratom. Safet je rođen 1923. godine, po zanimanju je bio elektro-mehaničar. Već preko 4 godine je radio u Narodno oslobodilačkom pokretu.“