Mehmed M. ĆEHAJIĆ

MEHMED (MUSTAFE) ĆEHAJIĆ, rođen 1903. u Bosanskoj Dubici. Službenik policije, od 1936. živio sa porodicom u Mostaru. Od aprila 1941. radio u policiji NDH na izdavanju legitimacija i propusnica. Aktivista NOP-a. Uhapšen od policije NDH u Mostaru krajem 1941. zbog ilegalnog izdavanja propusnica progonjenim i interniranim građanima Mostara, većinom Srbima. Nakon višemjesečnog istražnog postupka i surovog maltretiranja predat sudu, ali mu je omogućeno da se, zbog teške bolesti, brani sa slobode. Početkom 1943. odlazi u Banjaluku, gdje je ubrzo umro.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

(…) Ovaj tihi čovjek falsifikovao je, a ponekad prevarom pretpostavljenih dobijao originalne potpise na propusnice koje su ilegalno dostavljane interniranim porodicama. Na blanko propusnice, kakve su internirci dobijali od Ćehajića, upisivali su više osoba, odnosno onoliko koliko je imena moglo stati na neodštampani dio propusnice. Ćehajićevo djelovanje nije ostalo nezapaženo ustaški nastrojenim policajcima, pa je jedan od njih, Glavaš, podnio prijavu velikom županu. Primijetivši da se oko njega steže obruč nepovjerenja, Ćehajić je iscenirao provalu u svojoj kancelariji, ali bez uspjeha. Upravitelj redarstva Mate Roko je naredio da se hapsi.

Prilikom komisijske primopredaje (…) nije se moglo ustanoviti koliko formulara za propusnice nedostaje, ali je naznačeno da taj broj nije manji od 40. Ako se uzme u obzir da je na jednu propusnicu išlo po troje ili četvero interniraca, može se ocijeniti koliko je ljudskih života spasio Ćehajić na ovaj način.

Na žalost, jedan osoba, korisnik ovako dobijene propusnice, na saslušanju kod Roka, teretila je Ćehajića da je njoj i još za dvije porodice izdao propusnice. Uz to, ne shvatajući koliko time nanosi štete svome spasiocu, izjavila je da Ćehajić za tu uslugu nije htio od nje da primi niti jedan dinar. Time ga je automatski svrstala u grupu političkih protivnika ustaškoj vlasti.

Ćehajića su dugo zadržali u mostarskom zatvoru, tukli, ispitivali, vodili u Dubrovnik na suočenja i konačno ga predali sudu u Mostaru, koji ga je, nakon rasprave, “zbog nedostatka dokaza” pustio na slobodu. Otišao je u Banja Luku, odakle je kasnije sud dobio obavijest da je 3. februara 1943. umro. (K.D. Miletić, “Stradanja u Mostaru”)