Osman D. GREBO 

OSMAN OSA (DERVIŠA) GREBO, rođen 1. januara 1922.* u Mostaru, đak Gimnazije u Mostaru, igrač “Veleža”, član SKOJ-a od 1938. i KPJ od 1941, u prvoj grupi dobrovoljaca iz Mostara koja se zaputila u odred. U Bataljonu od septembra 1941, omladinski rukovodilac čete, delegat voda u 3. bataljonu, preživio četnički puč 1942. godine. Poginuo od posljedica njemačkog bombardovanja kod Miljevine na Sutjesci 13. juna 1943. u sastavu 1. bataljona 10. hercegovačke brigade. Istom prilikom su poginuli Hamdija Brkić i njegov profesor i saborac Danilo Vukajlović. U knjizi „Spomenica Mostara 1941-1945.“ piše da je umro u Centralnoj bolnici jula 1943. u Bogovićima na Romaniji.

Osmanovo ime je bilo nakon rata zabilježeno na spomen-ploči u Mostarskoj gimnaziji. Ploča je nestala bez traga u vrijeme ratnih zbivanja 1992-1995. Jedna ulica u Mostaru nosi ime Osmana Grebe.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

Zabilježeno je da Osman nastupao u kulturno-umjetničkom programu u Mostaru u svrhu sakupljanja „narodne pomoći“:

„(…) Redari koji su raspoređivali gdje će ko sjesti takođe su bili skojevci. Izvođači programa takođe skojevci, a među njima i Osman Grebo. Poslije predstave pričao nam je Osman o tome šta je osjećao kada je izišao na pozornicu i ugledao nas trojicu kako sjedimo među predstavnicima zvanične vlasti. Prva misao bila mu je, veli nam, da li će doživjeti da glumi pred predstavnicima svoje legalne vlasti. Prihod od te priredbe bio je namijenjen za »Narodnu pomoć«.“

Za vrijeme četničkog puča:

„Dan kasnije u Bjelimiće iz Glavatičeva kreće četa na čelu sa komesarom Odreda Baruhom, koju sačekuju mještani. S naše strane otpočinju pozivi Bjelimićanima na pregovore. Baruh se u jednom momentu diže iza zaklona i raširenih ruku povika: »Evo, ja sam bez oružja, pošaljite vaše predstavnike da razgovaramo!-« Za Baruhom se podigao i Grebo. Umjesto odgovora planule su puške. Baruh smrtno pogođen ubrzo je umro, a Grebi je metak prosvirao šubaru. Nastala je opšta pucnjava iz koje su se naši povukli ubivši jednog i ranivši nekoliko Bjelimićana. Baruhovom smrću nastao je definitivan razlaz s Bjelimićanima.“

Osmanovo pismo koje se čuvalo u Muzeju Hercegovine:

„(…) neposredno uoči pete ofanzive dobio je pismo (koje je čuvao tokom cijelog rata i kasnije predao Muzeju Hercegovine) od Osmana Grebe Ose, Mostarca, bataljonskog skojevskog rukovodioca, kojim ga je ovaj upućivao u njegove nove obaveze. »Dragi Mitre, s obzirom da sam zbog bolesti ostao u bolnici to ti treba da preuzmeš rukovodstvo SKOJ-a u bataljonu. Što je moguće prije sazovi sastanak biroa. Na sastanku biroa neka ti se podnese izvještaj o radu i uopšte o stanju organizacije. Pribavi spisak skojevaca. Kao najglavniji zadatak postavi popunjavanje organizacije novim omladincima. Poznato ti je da smo u zadnjim akcijama imali gotovo pola skojevaca izbačenih iz stroja – pa znatan ih je broj dezertirao – tako da su gotovo svi aktivi od 10 do 13 drugova spali na 3 ili 4 aktivca. Zato je potrebno najhitnije riješiti pitanje popunjavanja organizacije. Treba da pojačate teoretski rad u organizaciji i van nje sa svim omladincima.  Najhitnije pristupite radu, pozdrav Osa«. Skojevac Osa nije preživio petu ofanzivu (…)“

O pogibiji:

„Našu kolonu ranjenika u Jabuci stigla je bolničarka Ksena Zimović-Janković. Onog dana, kada smo izmakli iz Rata i ona je sa ostalima doživjela teško bombardovanje naše Desete hercegovačke brigade. Priča nam o stradanjima mnogih drugova. Od jednog bombardovanja poginuli su Mostarci Niza Sarić i Hamdija Brkić. Bomba je smrtno ranila i Danila Vukajlovića, odnijela mu obje noge. Teže su ranjeni još mnogi drugovi, među njima i Osman-Osa Grebo. Tu, u blizini, poginuo je i komandant Sedme banijske brigade Nina Maraković. Ražalostilo me je njeno pričanje i u mislima sam se prenio u mnoge događaje koji su prethodili ovim žrtvama. Sjetio sam se drugovanja s Danilom i njegovog odlaska u nevesinjski kraj, u partizane. Sjetio sam se danonoćne borbe i neustrašivih akcija što ih je omladina Mostara vodila protiv okupatora i njegovih saradnika odmah od prvih dana okupacije. Četiri brata Šarića i četiri brata Brkića već su pala u ovoj velikoj herojskoj borbi. Sve omladina, kojoj je pripadao i Osa Grebo. Eto, zajedno s njima gine i njihov profesor, na istom mjestu i za istu ideju.”