dr Leo ŠTERN 

Dr LEON LEO (ZIGMUNDA) ŠTERN, rođen 1908.* godine u Sarajevu, pravnik. U Mostar došao poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. U Bataljonu od početka 1942, borac u četi Ante Zuanića, poginuo u pokušaju proboja iz opkoljene kuće u u Janjini kod Konjica 10. aprila 1942. Streljan od strane ustaša.

O dramatičnoj pogibiji boraca iz desetine Ante Zuanića u višečasovnim borbama protiv mnogo nadmoćnijih ustaša ostalo je više zapisa. U ovom okršaju su takođe poginuli  HUSNIJA KANJE, baštovan, i MUSTAFA KANJE, radnik, obojica iz Mostara. Nakon hvatanja boraca, pored Ante Zuanića streljani su: FEHIM JAClĆ, radnik iz Sarajeva, EKREM JUSUFOVIĆ, desetar, radnik iz Mostara, MEHMED SKOPLJAK, radnik iz Visokog, dr LEO ŠTERN, pravnik iz Sarajeva, MIRKO TOPALOVIĆ, seljak iz Kule, HILMIJA HAKALO i ISMET KRESO su pred streljanje skočili u Neretvu i plivajući, mada svezanih ruku, uspjeli su doći u Glavatičevo i ispričati o borbi u Janjini. Obojica će poginuti kasnije u NOB.

1999. godine na Jevrejskom groblju u Mostaru je podignut spomenik holokausta, na kom je ubilježeno i ime dr Leona Šterna.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

O proboju:

„Kada su naišli na veoma žestok otpor u Dramiševu 8. aprila 1942. godine ustaše su krenule na Janjinu i sručile se na desetinu Ante Zuanića. Iznenada su navalili sa svih strana iz šume i opkolili kuću u kojoj se nalazila desetina. Bila je to prizemna seoska kuća, pokrivena daskom. Partizani su prihvatili borbu – njih devetorica protiv 170 ustaša. Bila je to neravnopravna borba. Desetina se rasporedila u kući i smjelo osula vatru na neprijatelja. Razvila se ogorčena borba. Borci su gađali kroz prozore i vrata, i sa zidova ispod krova. Dok se napolju vidjelo, neprijatelj, dočekivan preciznom vatrom partizana, nije mogao prići kući. Desetina partizana je u toj borbi ubila petoricu i nekoliko ih ranila. Međutim, nevolja je došla sa mrakom. Što je mrak više osvajao, ustaše su se sve više približavale kući. Partizanima je, uz to, ponestajalo municije. Jedan od ustaških milicionara koji je bio mještanin – poznavajući svaku stopu zemlje oko kuće, i pod zaštitom mraka – privukao se zidu i zapalio kuću. Krov i druga građa su počeli gorjeti kao luč. Kuća se pretvorila u buktinju. To je dovelo do još veće nevolje – borce je počeo gušiti gusti dim. Postojalo je sve toplije i neizdržljivije. Vazduh se toliko užario da se braniocima činilo da se nalaze ispod vrelog sača. Dogorjele daske i grede počele su padati borcima na glave i paliti im živo meso. Uprkos tome, oni su se i dalje herojski borili i odbijali sve nasrtaje neprijatelja. Prijetila je opasnost da živi izgore…(…) Odlučili su da ipak pokušaju sa probojem. Municije više nisu imali, pa su bacili bombu i iskočili kroz prozor. Kroz gusti obruč neprijateljskih vojnika nije se bilo moguće probiti, pa su savladani.“

* Prema knjizi “Spomenica Mostara 1941-1945.”