Zajko Š. MEHIĆ 

ZAJIM ZAJKO (OMERA) MEHIĆ, sin Omera i Haiše r. Beklija, rođen 12. maja 1895.* u Mostaru. Vlasnik hana. Trgovac, oženjen, otac troje djece. Aktivno je pomagao NOP. Uhapšen od ustaša krajem 1944, odveden u logor Stara Gradiška i ubijen. Ustaški izvor ističe da je „upućen u logor na priedlog Ž.R.O. u Mostaru na vrieme od 2 godine; bio član mjestnog komiteta u Mostaru i podpomagao partizane živežnim namirnicama i novcem“.

Primjer iz literature kako je Zajko nesebično pomagao iznemogle borce u povratku sa Sutjeske:

„Nakon odmora, uz kratku raspravu kuda dalje, grupa je odlučila da Mostarci krenu u Mostar, a ostali u Konjic i Prozor. U Dobrču su ih prihvatile porodice Đulimana, Ćorića i Smajkića dajući im oskudnu hranu, jer ni sami nisu imali šta jesti. Opet je Ibro Ćorić krenuo u Mostar, ko zna po koji put, i od Zajke Mehića dotjerao natovarenog konja brašnom, pasuljem, suhim mesom i suhim šljivama. Grupi su se pridružili Meha Arap i Živko Papo Henći, koji su stigli, probijajući se sa Sutjeske, kad i Ibro sa dragocjenim tovarom, svojski se prihvatili  kuharskog posla i spremali ukusne obroke. Za par dana boravka u Dobrču uspostavljena je veza s organizacijom u gradu te su se drugovi spustili u Mostar (…)“

Omer Šaput, brat ubijenog Safeta Šaputa je nakon rata, 19. oktobra 1945. dao izjavu, objavljenu kao  „Zapisnik Gradske komisije za ispitivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača“ o Safetovom hapšenju u kojoj se spominje i Zajko Mehić. Svi uhapšeni su prošli sličnu golgotu:

„24. marta 1944. godine u Mostaru je bilo ustaško zaštitno redarstvo iz Sarajeva koje je u zajednici sa Mostarskom policijom provelo niz hapšenja. (…). Ova hapšenja su izvršili agenti i to šef zaštitnog redarstva Sarajeva Jakupović, agent Hafizović, Sušić Pavo (nečitko), te agent Mostarske policije Cvitanović. Naročito je bio zao ovaj Sušić Pavo a i ostali svi manje-više. Mislim da su svi agenti sada u bjegstvu. U Mostaru su zadržali u zatvoru još nekoliko pohapšenih mjesec dana, gdje su bili izvrtnuti strahovotim mukama i terorom. Mučili su ih trodnevnom glađu, davali im soli, mlatili šakama, nogama, pendrecima, mećali u takozvani „tramvaj“ i nakon mjesec dana ih otpremili u Staru Gradišku, u veliku kaznionu. Tu je bilo u grupi 12 muškaraca i 4 ženske iz Mostara. Od Mostara su bili profesor Alikalfić Mustafa, Zajko Mehić, Omer Mesihović, Lazo Radišić, Hadžiselimović Arif Sabitage, Čulajević Dušan, Bučuk, Osman Novo, moj brat Safet. Drugih se imena momentalno ne sjećam. Od ženskih su bili Fatima Balta, Fahira Ćišić, Dika Hadžić i Bera Ćemalović. (…)“

* Prema knjizi Spomenica Mostara 1941-1945, rođen 1895, a prema jednom ustaškom izvoru, 1893. godine.