Velimir P. KOVAČEVIĆ

VELIMIR VELJKO (PETRA) KOVAČEVIĆ, rođen 28. avgusta 1919. u Lukavcu kod Nevesinja. Od ranog djetinjstva živio i školovao se u Mostaru, učitelj, pjesnik. Predratni član SKOJ-a. Njegove revolucionarne pjesme, pisane uoči rata, čitane su na sastancima mostarskih skojevaca 1941. Uhapšen od ustaša 2. avgusta 1941. u Mostaru i ubijen. U istim progonima ubijen je i njegov otac Petar. Velimirovo ime bilo je uklesano zajedno sa imenima poginulih pisaca na počasnoj ploči u holu Saveza književnika Jugoslavije u Beogradu.

Velimir je zajedno sa svojim drugom, kasnije slikarom konzervatorom i pjesnikom, Svetislavom Mandićem (1921-2003) izdao zbirku pjesama “Dvojica” 1940. godine. Pročitajte zbirku ovdje.

Mnogo godina kasnije, ostarjeli Svetislav će svojim ubijenim drugovima posvetiti pjesmu “Onaj sudnji dan”. U stihovima se obraća i svom palom drugu Velimiru:

(…)

A kako ću ja tada stati pred lica svojih bližnjih,
pred one koje sam nadživeo toliko decenija,
a koji su mi nekad bili vršnjaci,
pred one koji su otišli razmrskanih čela
onog neshvatljivog leta kada su imali dvadeset
godina.

Koga ću tu sresti,
s kim rečito ćutati, nemo razgovarati?

(…)

Naći će se tu pitomi i hrabri Velimir Kovačević,
u odelu kupljenom od prve učiteljske plate.
Za njim su čeznule osmoškolke,
a on voleo neku frizerku.
Da je preživeo taj grozni juli
postao bi gorski general,
a posle, bio bi pesnik prvoga reda,
kakav Eliot, Popa i drugi venconošci!”

Pročitajte pjesmu u potpunosti ovdje.

ODLOMAK IZ LITERATURE:

“(…) Velimir Kovačević, jedan od svijetlih likova naše prošlosti, nedorečeni mladi bard koji je lirskim kazivanjem tumačio dolazak boljih dana radnom čovjeku uopšte, zrec-poeta koji na žrtvenik slobode nije imao ništa drugo da položi osim – svog golog života. Rođen je u Lukavcu kod Nevesinja 1919. godnie, ap reselio se sa roditeljima u Mostar još kao nejako dijete. Otac Petar radio je kao zidarski radnik i s malom zaradom mučno održavao svoju višečlanu porodicu. Velimir je uspio da u Mostaru završi osnovnu školu, niže razrede ondašnje osmorazredne gimnazije i prva dva razreda Učiteljske škole iz koje je isključen zbog toga što je bio politički nepoćudan tadašnjim školskim vlastima. Uspio je da III i IV razred završi u Učiteljskoj školi u Sarajevu, odakle se opet vraća u Mostar, gdje natavlja V razred i konačno diplomira 1940. godine. Nekoliko mjeseci učiteljevao je u jendom selu u blizini Benkovca, odakle se vraća u Mostar, gdje ga početkom avgusta 1941. godine hapse ustaše i transportuju ka Jablanici, gdje mu se životna staza gubi. Po pričanju pjesnikovih drugova, Velimir je visok, stasit mladić, bljedunava lica. Sjetno se osmjehivao pri čemu kao da su mu i zagasito-smeđe oči o nečem uzvišeno dragom sanjale. Djevojke su mu rado prilazile, a drugove je pridobijao svojim iskrenim i krotkim ponašanjem za one ideale zbog koji se onih mutnih dana odlazilo iza zaključane brave. Često je bio osamljen razmišljajući o bodućim danima koji će razbiti okove radnom čovjeku i donijeti slobodu svima poniženim i obespravljenim. Inspirisan tim mislima Velimir piše pjesme i čita ih bilo na sastancima Literarne družine “Aleksa Šantić”, u krugu drugova negdje pored Radobolje ili Neretve, a nerijetko šetajući po Barama, Ilićima i Smrčenjacima sa drugovima recitovao je svoje pjesme, pokatkada pod uticajem tadašnjih naprednih pjesnika G. Kovačića, Zogovića, Daviča, J. Popovića, Dragutonovića itd, mada se u ponekim ranijim pjesmama osjeća nježni šantićevski lirizam. (…)” (list Sloboda, Mile R.)

«… Ali julsko-avgustovskih dana 1941. Ustaški zločinci uništili su njegov život. Jednog ljetnjeg jutra progonili su ga kao zverku po lučkoj neretvanskoj obali, ranili ga i uhvatili i zajedno sa drugim nevinim mladim i starim ljudima, među kojima je bio i njegov otac, odveli u Jablanicu i kasnije pobili. Da je uspeo da izbegne taj tragični dan u koji je uhvaćen, i da je, kao što je nameravao, sa prvom grupom mostarskih partizana izašao iz grada i priključio se borbi koja se u to doba u Istočnoj Hercegovini već bila rasplamsala, Velimir Kovačević bi, u to sam uveren, bio veliki junak, strašan neprijatelju. Posle rata bio bi, i u to sam tvrdo uveren, jedan od naših najboljih pesnika. Često mislim na tog lepog, hrabrog, darovitog mladića. Izgubio je život u dvadeset drugoj godini. Ponekad se susretnem sa njegovim imenom, uklesanim zajedno sa imenima drugih poginulih pisaca na počasnoj ploči u holu Saveza književnika Jugoslavije, u Beogradu. Međutim, čini mi se da je zaboravljen u svom gradu, u Mostaru….» Sveta Mandić, “Dva pisma Velimira Kovačevića”, list Sloboda.