Stjepan S. ŠULENTIĆ 

STJEPAN (STJEPANA) ŠULENTIĆ, poznat kao ŠTEFO ili ŠULE, rođen 3. juna 1914. u Mostaru, student, član KPJ od 1938, fudbaler “Veleža”.  Drug dr Safeta Mujića, radio na organizaciji ustanka. U NOV i POJ stupio decembra 1941. u Mostarski (konjički) bataljon. Poginuo kao komesar čete u četničkom puču juna 1942. u jurišu iz opkoljene škole u selu Bijeloj kod Konjica. Prilikom borbe je bio „duša otpora, čovjek koji je podizao moral branilaca bodreći ih da istraju do mraka, kad će krenuti u proboj, kako su se već bili dogovorili“… “ Tada smo čuli riječi Stjepana Šulentića: »Svjesni smo ideala i cilja zbog kojeg smo pošli da se borimo, ne treba da nas pokoleba izdaja ovih izroda i sluga okupatora. Ide nam pomoć od Boraka i Glavatićeva„ … „Šulentić je, pogođen u prsa nakon izlaska iz škole, pao i na izdisaju doviknuo borcima: »Ubiše me. drugovi, idite naprijed!”

U toku borbi koje su trajale satima „… četnici su više puta poimenično pozivali naše drugove da se predaju jer im nema spasa. Naši drugovi su im odgovorili vatrom i započela je neravnopravna borba, koja je trajala čitav dan 15. juna. Uspostavljena je veza između dvadesetak drugova, koji su se nalazili u prizemlju, i desetak drugova koji su bili na spratu, na taj način što je probijen plafon. Odbranom je rukovodio Stjepan Šulentić. Zaposjeli su sve prozore, a jedan dio koji je bio u potkrovlju, mogao je uspješno da osmatra i tuče četnike. U prvi mrak, tridesetak drugova na čelu sa Šulom, krenulo je na juriš sa ciljem da probiju obruč. U jurišu su herojski pali drugovi Stjepan Šulentić, Harno Taslaman, Hivza Brkić, Avdo Bošnjak i Avdo Vejzović. Kasnije su mi preživjeli drugovi pričali o Šulinom hrabrom držanju u najdramatičnijim trenucima, o tome kako je sa njima održao svoj posljednji sastanak i kako ih je pripremao da izvrše proboj obruča.“

Mensur Seferović je opsadu i proboj u Bijeloj detaljno predstavio u knjizi “Rascvjeti bratstva”, str. 50.

Jedan saborac se ovako prisjećao Stjepana Šulentića:

„Politički najistaknutiji čovjek u četi bio je Stjepan Šulentić Šula. Bio je student prava, širokog obrazovanja, veoma skroman i plemenit. Neumorno je objašnjavao i tumačio ciljeve naše borbe, ne samo borcima, nego i ljudima koje je sretao u selima. Kako sam bio rukovodilac SKOJ-a u četi često sam, po dužnosti, razgovarao sa njim kao partijskim rukovodiocem, upoznavao ga sa radom skojevskog aktiva i problemima koji su se javljali u odnosima među omladincima. Učio me je i savjetovao kako treba da radim, posebno u novim uslovima, u odnosu na rad SKOJ-a u ranijim gradskim ilegalnim uslovima u Mostaru. Insistirao je na tome da skojevci rade sa omladincima sa sela, kako bi se organizacija brojno povećala i ojačala. Pogotovo što je organizacija SKOJ-a skoro isključivo bila sastavljena od radničke i đačke omladine. Čak i za neke nedolične ispade ili svađe koje su se javljale među ljudima, naročito mladim, imao je razumjevanje i strpljenje. Šula je volio sve ljude i za njega nije postojao loš čovjek.“

Posmrtni ostaci Stjepana Šulentića su nakon rata preneseni i sahranjeni na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru. Izvor: arhiv Radmila Brace Andrića.

Jedna ulica u Mostaru je nazvana je po Stjepanu Šulentiću. To ime je nosila sve do 1995. godine.