Slobodan G. VUKOVIĆ 

SLOBODAN (GOJKA) VUKOVIĆ, rođen 27. jula 1919. u Mostaru. Građevinski tehničar. Član SKOJ-a od 1939, i KPJ od 1940, član MK SKOJ-a za Mostar. Sin revolucionera i komuniste Gojka Vukovića. Fudbaler “Veleža”. Nakon oružanog otpora ustašama jula 1941, uhapšen i streljan.

U kući porodice Vuković održao se sastanak Mjesnog komiteta KPJ 31. jula 1941. Ustaše su upadale u dvorište. Majka Zlatka, koja je čuvala stražu, bacila je ručnu bombu na ustaše da bi omogućila sinu Slobodanu i drugovima da pobjegnu. Ustaše su je uhvatile, kao i Ahmeta Sefića, tehničara, člana KPJ, i nakon mučenja streljali ih istog dana u dvorištu Gimnazije*. Uhapšeni su i njeni podstanari Dejan i Vera Popović. Slobodan je uspio pobjeći u Rodoč kod kuma Stojana Opančara, koji ga je sklonio u jednu pećinu, a sutradan 1. avgusta 1941. izdao ustašama. Slobodana su ustaše zatekli na spavanju. Dva omladinca, Sulejman Rebac i Muhamed Kreso koji su tu čuvali krave, vidjeli su kako su Slobodanu „oko vrata vezali kožni opasač i tako ga vukli do kamiona. Strpali su ga unutra, onako s kaišem oko vrata“. Proveli su ga kroz grad „divljački vičući da je uhvaćen. A on, pretučen, s kaišem o vartu, naslonjen na kabinu kamiona, stajao je klonule glave“. Istog dana je uhvaćen je i Jusuf Čevro, radnik, sekretar MK KPJ. Obojica su mučena u zgradi mostarske Gimnazije, koju su vlasti bile pretvorile u zatvor. Jedan očevidac (ustaša Cavo, švercer koga su kuriri izvukli iz Mostara u bataljon) je kasnije pričao da su Slobodana „vezali za noge i vukli niza stepenice, tako da mu je glava udarala o rub svakog kamenog stepenika, sve do prizemlja“. U verziji događaja koje je prepričao publicista Mensur Seferović, prilikom mučenja, Slobodan je rekao ustašama koji su „kamama prisiljavali žrtvu da izda svoje drugove“: “»Da, ja sam komunista i znam gdje se kriju mnogi drugovi, ali uzalud vam je sve!« (…) Krv je tekla, otkidani su dijelovi tijela, ali Slobodan je ćutao i ćuteći umro. Gledajući ga iskasapljena, (ustaški satnik Poglavnikove tjelesne bojne) Herenčić je rekao: — Ako su svi komunisti ovakvi. . . mi nećemo ništa uspjeti protiv njih.“  Slobodan i Jusuf su tog istog 1. avgusta 1941. likvidirani u selu Ovojci kod Mostarskog blata. Po Mostaru su bili istaknuti plakati o njihovom streljanju. Na Ovojcima je podignut spomenik streljanima na kojem su uklesana njihova imena.

Slobodan je drugi sin Zlatke Vuković, brat boraca Mladena, Rade i Radojke Vuković koji će takođe poginuti tokom rata.

U okviru Muzeja Hercegovine otvorena je 1984. godine spomen-kuća Gojka Vukovića sa muzejskom postavkom o životu i djelu porodice Vuković. Ansambl “Mostarske kiše” posvetio je jednu pjesmu Vukovićima (pjesma “Zlatka Vuković”, tekst: Mišo Marić, muzika: Josip Sliško). Svojim poginulim prijateljima iz školskih dana, mostarski i beogradski pjesnik Svetislav Mandić (Mostar, 08.03.1921 — Beograd, 04.10.2003) posvetio je pjesmu “Onaj sudnji dan”. Slijedeći stihovi se odnose na Slobodana Vukovića:

“(..:)

A kako ću ja tada stati pred lica svojih bližnjih,
pred one koje sam nadživeo toliko decenija,
a koji su mi nekad bili vršnjaci,
pred one koji su otišli razmrskanih čela
onog neshvatljivog leta kada su imali dvadeset
godina.

Koga ću tu sresti,
s kim rečito ćutati, nemo razgovarati?

…

Ili, kako stati pred lice onog drugog Slobodana,
lepog Zlatkinog sina
što je učio tehniku u Sarajevu.
Cela njegova kuća se iskopala,
pa više nema Vukovića u Donjoj mahali.”

Pročitajte pjesmu u cijelosti ovdje.