Neđo R. BITANGA 

NEDJELJKO NEĐO (RADOSLAVA) BITANGA, rođen 14. aprila 1918. u Mostaru, auto-mehaničar, sindikalni radnik, član KPJ od 1936. Sin prekaljenog komuniste Rade Bitange, jednog od osnivača KPJ u Mostaru i saradnika Gojka Vukovića i Darinke Bitanga obješene u Mostaru novembra 1943. godine. Član Mjesnog komiteta KPJ za Mostar i Vojnog povjereništva (vojne komisije u sastavu: Jusuf Čevro, Neđo Bitanga i Vasko Gnjatić) sa zadatkom da organizuju veze sa terenom, stvore kanale za odlazak boraca i transportovanje materijala na teren; održavaju kurirske veze sa terenom i gradovima po Hercegovini, kao i veze sa Pokrajinskim komitetom u Sarajevu i Oblasnim na terenu. Prvoborac, u Bataljonu od sredine avgusta 1941. Bio je u grupi boraca koja je između 15. i 20. avgusta 1941. Odred, kojim je rukovodio Savo Medan, krenuo je poslije 9 sati naveče iz mahale Bjelušine, naoružan sa 16 pušaka, po 150 metaka na svaku pušku. Svaki borac je imao revolver i najmanje po dvije „kragujevke“. Komesar čete. Krajem 1942. upućen u Mostar, prema svjedocima, zbog nedostatka fizičke kondicije. U Mostaru je pripremao oružani napad na ustaškog stožernika Barbarića. Kad se vraćao u odred 26. aprila 1943. godine (Donje mahale prema Baćevićima i preko Neretve), neprijatelj je iznenadio Neđinu grupu na mjestu Petku blizu sela Bune. Neđo je opkoljen, branio se pištoljem (po nekim izvorima bio je ranjen), a kad je ostao bez municije, da ne bi pao neprijatelju u ruke bacio je pod sebe bombu i tako poginuo. Opisan je kao „omiljeni borac“.

ODLOMCI IZ LITERATURE:

O povratku u Mostar:

„Sjećam se da pojedini drugovi, s obzirom na to da su dugo živjeli ilegalno, nisu imali ni najmanje fizičke kondicije, pa su se vrlo teško kretali i time usporavali marš odreda. Neđo Bitanga je, recimo, stalno izostajao i, pošto dalje nije mogao da ide, odlučeno je da se iz Podveležja vrati u Mostar. Sa njim je, upravo zato što se vrlo teško kretao, trebalo da neko pođe. Pošao je Hasan Bubić i od njega sam kasnije saznao kako su se vratili u Mostar. Morali su se kretati danju. Zbog toga je Hasan Bubić, radi kamuflaže, kao »ustaša« naoružan puškom, sprovodio vezanog Neđu za Mostar. Kad su bili negdje na domaku grada odriješio ga je, sačekali su sumrak i ušli u Mostar.“

O Neđinoj pogibiji:

„Prva grupa krenula je iz Mostara, iz Donje mahale, iz kuće Zinete Sehović i Memnune Hadžiosmanović noću 25/26. aprila 1943. u Dubrave. U toj grupi bili su: PETAR KRAJINA, vođa grupe, NEĐO BITANGA, MUHAMED BOSTANDŽlĆ, ŠERIF BURIĆ, ZAJKO ĆUSTOVIĆ, MUHAMED GREBO, SALKO HADŽAJLIĆ, SLAVKO IVANIŠEVIĆ, ABID VOLODER, GOJKO RADE VUKOVlĆ, SLOBODAN ZUROVAC i ŠEFKIJA ZULJEVlĆ. Grupa je bila naoružana sa 4 pištolja i ručnim bombama. Po dolasku u Baćeviće prebačena je čamcima preko Neretve i uputila se na vezu k Akšamovom gaju na uzvišenju Petak kraj rijeke Bune. Međutim, vodiči nisu došli, te je grupa čekala do pred svitanje, a zatim se sklonila dublje u šumu. Vlasnika šume Dušana Akšama, kad je naišao, grupa je zadržala, ali je zbog nepažnje nekih drugova uspio pobjeći. Ne znajući da li će ih prijaviti, odlučeno je da grupa krene naprijed, u Dubrave. Uskoro su je napali četnici, muslimanska ustaška milicija i Italijani. Komandovano je da se bježi na sve strane kako bi se bar neko spasio. Bostandžić, Burić i Ćustović vratili su se preko Bišća u Mostar) i izbjegli zarobljavanje, a Voloder se vratio sam. Svi ostali su pohvatani. Ranjeni su bili Grebo i Hadžajlić, koji su prebačeni u italijansku bolnicu, gdje su liječeni. Neđo Bitanga se, opkoljen, branio pištoljem, a kad je ostao bez municije, aktivirao je ručnu bombu i stavio je pored sebe da ne bi bio zarobljen, uz povike: »Živio Staljin!« i »Živjela Komunistička partija Jugoslavije!«“